Đakovački Arla festival – kako je glazba omogućila bijeg od straha i tišine
Foto: Darko Rundek, credit: Filip Bušić

Đakovački Arla festival – kako je glazba omogućila bijeg od straha i tišine

Na desetom ARLA festivalu u Đakovu duša nije ginula od tišine, već od ljepote koju su nam priuštila tri posebna izvođača. J.R. August, Darko Rundek Kvartet i Portman svojim su nastupima uljepšali ovaj festival i u ovo čudno doba u Đakovo unijeli ono najljepše što postoji – glazbu.

Nekadašnja Udruga za mlade, sadašnja ARLA, svake godine organizira poseban program festivala koji doprinosi razvoju urbane kulture ovoga grada, a čiji vrhunac uvijek čine koncerti. Iako je situacija ove godine zahtijevala drugačiju organizaciju, koncerti su bili prilagođeni i u skladu s uputama Stožera. Prostor za publiku u Strossmayerovom je parku bio popunjen stolicama među kojima je bio pristojan razmak, a svoj je dolazak bilo potrebno i unaprijed prijaviti. Ni ovakve mjere nisu zaustavile glazbu na putu prema ljudima.

Iako je ugođaj bio neporecivo drugačiji od uobičajenog, na kraju je sve ono što se nakupljalo u posljednje vrijeme izletjelo na površinu i rezultiralo jednim vrhunskim koncertom. Izvođači su bili moćni, fenomenalni i potpuno uneseni u ono što rade. Zato zamjeram đakovačkoj publici što je zakazala u trenutku kada je tim ljudima trebalo pružiti podršku. Čini mi se da je za to zaslužan manjak interesa za nepoznatim. To dokazuje broj ljudi u publici na nastupu J.R. Augusta. Iako već afirmirani glazbenik koji bi na jesen trebao nastupiti i u Lisinskom, J.R. August ovoj je publici bio prava nepoznanica, a kako to često u našoj zemlji i jest, slušatelji su odlučili više pažnje posvetiti već dobro poznatom. J.R. August ovaj je put nastupio u znatno reduciranijem sastavu od onoga na koji smo već naviknuli, samo uz svog saksofonista Luju Parežanina.

No, ni ovakva izvedba nipošto nije umanjila moć njegove glazbe, a ni emociju koju ona izaziva. Smatram da su svi koji nisu došli na prvi dio koncerta propustili pravu duševnu katarzu. Većina se publike okupila, naravno, na Rundeku. Uz Anu Kovačić na saksofonu, Roka Crnića na basu i Miru Manojlovića na bubnjevima, atmosfera je od one uzrokovane vjerojatno strahom od virusa, postala malo prisnija i ugodnija. ''Tamni jorgovan'', ''Ruke'' i ''Kuba'' omogućili su nam da čujemo, vidimo i osjetimo svijet koji nam se sada čini nekako stranim i nestalim. Rundek je vidno dao sve od sebe da probudi ono u nama zaspalo, da nas trgne i zajedno s nama uživa u blagodatima glazbe. Cijeli je kvartet savršeno funkcionirao i to kroz pjesme iz svih faza Rundekova djelovanja.

Anin je saksofon čitav nastup činio sofisticiranijim i elegantnijim, a Rokov se vokal opako poklopio s Rundekovim i odveo ga na neku (doslovno) višu razinu te mu dodao jednu portomortovsku dimenziju. Brutalna su kombinacija! Vrlo se pristojna i pomalo stidljiva atmosfera uz ''Apokalipso'' rasplamsala do vrlo rasplesane i vesele jer se sad već dio ljudi spustio ispred same pozornice te plesom i pjevanjem uglas uveličao ovaj veličanstveni koncert.

Tako se nastavilo do samoga kraja pa su bila potrebna čak dva bisa. Jer kako i zašto bi Darko otišao s manje od toga? Razumljivo, haustorske je klasike publika pozdravila s najvećim uzvicima, a Darkov izraz lica nakon ''Šala od svile'' pokazivao je sve osim ravnodušnosti. Posljednji je na line-upu bio našički bend Portman koji je većinu vrlo ugodno iznenadio. Dečki su večer začinili svojim progresivnim zvukom i opasnim riffovima. Sve u svemu, za svakoga ponešto i dovoljno da ti srce zatitra.