Gulaš od dobrih vibracija
Photo by Lea Šuker

Gulaš od dobrih vibracija

Kad sam čuo da Buffo's Wake ponovno dolazi u grad, probudilo mi je to izrazito pozitivne emocije. Ima nešto neopisivo šarmantno u takvim samoprozvanim ciganima što mladost provode nagurani u jedan zagušljivi kombi, smucajući se širom svijeta u potrazi za mjestom gdje će se napiti još više nego što su se napili jučer. Točno (ali stvarno, skroz točno) su dvije godine prošle od kad su na toj svojoj odiseji posjetili KSET, i pritom uzrokovali jedan poremećeno razularen dernek, jedan od onih gigova na kojima kemija prelazi u magiju. Priliku da tako nešto ponove (iako je to, budimo realni, otpočetka bilo mrvicu nerealno za očekivati) su ovoga puta dobili u Vintageu. To se dogodilo stoga što je njihov dobri stari domaćin Goulash Disko za tu priliku udružio snage s dobrim starim Good Vibrationsom, pa smo dobili kolaboraciju sasvim zgodnog imena Goodoulash Vibrisko.

Baš kao i onomad ispred KSET-a, pred Vintageom se kuhao i posluživao besplatni gulaš. Koji je bio najavljen za 20 i 30, ali je poprilično okasnio. To nikoga nije naročito zabrinjavalo, dapače. Iščekivanje jela je u biti bila samo izlika za pijuckanje rakije i piva ispred kluba i stvaranje čvrstog zida razdraganog žamora među prijateljima. Jer to smo tamo svi bili, da prostite na patetičnosti. Zanimljiva je to specifičnost Goulash Disko evenata u Zagrebu - niti jedan drugi program, barem od onih koje osobno pohađam, nije dosegao tu razinu kohezije među uzvanicima. Hoću reći, svatko tko kroči na Goulash party ili koncert će prvo osjetiti potrebu zagrliti otprilike 70 posto ljudi u publici, čisto stoga što su mu/joj dragi. Prava pravcata familija je to, kažem vam. Njezin su dio svakako i momci iz Jeboton ansambla, dobri dusi gradske glazbene scene. Upravo su nas oni „omeli“ u jelu, piću i ćaskanju, i to tako što su, a odabirem vjerovati da je to bilo potpuno spontano, izletili ispred kluba i tamo odsvirali par stvari. To su vjerojatno uradili čisto kako bi nas podsjetili zbog čega smo se ono točno te večeri okupili - jednom kad su osigurali da imaju našu pozornost, objasnili su nam da bi bilo lijepo da svi skupa uniđemo unutra.

Photo by Lea Šuker

A kad smo to i uradili, moglo je otpočeti još jedno uobičajeno Jebotonsko slavljenje života. Ne znam koliko će još puta ti dečki svojim dječjim pjesmicama uspjeti dovesti me do stadija potpune razgaljenosti, ali okladio bih se na brojku u intervalu od tisuću do bezbroj. Takav su blagotvoran učinak ove noći imali, činilo se, na sve okupljene. Atmosfera je naime stvarno bila mnogo, puno, vrlo, jako dobra. Najbolje mjerilo za to su bili krici i i pljeskovi među pjesmicama koji su bili toliko glasni i dugotrajni da sam u nekoliko navrata pomislio da je to neka parodija ili skrivena kamera. Sumnjam i na to da su ljudi iz ansambla izučili tehniku trbuhozbornog vrištanja pa rade podršku sami sebi, ali to ne mogu dokazati. Glazba Jeboton ansambla s tim svojim akustičnim banalnim aranžanima i tekstovima kao iz školskog časopisa je nešto najnepretencioznije što ste ikada čuli, i baš je to ono što ju čini neodoljivom. Da, mislim da je to prava riječ. Ne ostavlja mjesta za drugi zaključak osim onog da je život prokleto lijep i neopisivo jednostavan, a takvom je stavu, osim ako niste okorjeli depresivac, stvarno teško odoljeti. I baš se zato čini da bi bilo vrijeme da se malo ozbiljnije pozabave svojom karijerom. Jer već se podosta godina vrte ukrug s desetak istih pjesama i bez nekog plana za ozbiljniji „proboj“ u srednju struju. A to je po mom mišljenju donekle šarmantno, ali je ipak šteta. Jer njihova je glazba u samoj svojoj srži ovisna o činjenici da su mladi, teško da će im taj đir jednako dobro prolaziti i u njihovim tridesetima. A u međuvremenu se čini da predstavljaju onu rijetku (i samim time dosta potrebnu) sponu alternative i CMC potencijala, i bilo bi sasvim u redu da to iskoriste. Mislim, u najmanju bi ruku trebali izdati neko izdanje, bar neki live album. I napraviti pokoju novu stvar, to bi isto trebali. Također, sumnjam da bi im itko puno zamjerio kad bi se to sve odvilo pod patronažom neke izdavačke kuće (Jeboton u Jugoton?), pa da vidimo hoće li to u eterima proći onako dobro kao što sam siguran da hoće.

Photo by Lea Šuker

Kad sam već kod etera, druženje s Brightonskim raspadima Buffo's Wakeom ove srijede je nekoliko sati prije koncerta započelo upravo u eteru Radija Student, gdje su došli malo zasvirati u emisiju 300 wata. Već su se tamo pokazali prilično simpatičnom gospodom - nije im bilo mrsko potezati gutljaje rakije i zbijati šale na račun tour menadžera koji ih je, jadne, napustio usred turneje i pokupio se kući jer su mu se, kako sami vele, zgadili. To mogu donekle razumjeti, ne mirišu najbolje i hvale se time koliko dugo nisu oprali zube. Kako bilo da bilo, fast forward na trenutak kad se penju na stejdž Vintagea. Na podiju je stotinjak ljudi, jedan dio puka se prebacio u prostor kod šanka uz priču kako su ionako došli prije svega zbog Jebotona, a i odande se sve fino čuje. To ne podržavam. No, koga nema bez njega se može, a Buffo's Wake je ionako vjerojatno navikao svirati po tavanima dovoljno da ih to nije dotaklo. Bend je inače došao u nešto promijenjenom sastavu, nije bilo djevojke za violinom, kao ni gospodinčića s dreadovima kojeg pamtimo kao svirača akustične gitare i uzročnika pokojeg ženskog uzdaha. Novi ljudi, ali muzika ista – šaljivi i na momente mračni gypsy punk, koji počesto zalazi i u balkan, i u cabaret i u klezmer vode. Glazba je to koja samim svojim žanrovskim odrednicama garantira zabavu, i naravno da se ona i ovog puta dogodila. Naplesali smo se i naskakali kako spada. Deliričnost KSET-a nije dosegnuta, glavni razlog tome je vjerojatno taj što ovdje, za razliku od tada, nisu tijekom cijelog giga kružile tacne pune čašica sa džaba rakijom kroz publiku. I tako, s nijansu trezvenijom glavom, dalo se zaključiti kako je Buffo's Wake ipak jedan relativno generičan bend koji zvuči u dlaku onako kako možete pretpostaviti da zvuči. To nije neki veliki problem, ali je činjenica.

Photo by Lea Šuker

Svirali su prilično dugo, uz lijevanje rakije narodu s stejdža u usta, neizostavno nagovaranje naroda da čučne pa skoči, i ostale revijalne činove. Ne mogu odoliti a da ne napomenem kako sam na minutu-dvije uspješno nosio pjevača na ramenima, što ne bilo vrijedno spomena da isti nema cirka stodvadeset kilograma. E da, na kraju im se i Jeboton ansambl pridružio na stjedžu, pa su svi zajedno skakutali, radovali se i svirali, to je isto vrijedno spomena. Bila je to jedna vrlo ugodna večer, baš kao što je i bilo za očekivati od spoja takvih postulata gradske klupske vedrine kao što su Goulash Disko i Good Vibrations. Ponovilo se!