Svemir, Popečitelji i Rolin Humes oduševili na Dozvoljenom Četvrtku

Svemir, Popečitelji i Rolin Humes oduševili na Dozvoljenom Četvrtku

Gospon Zvonko Radost nas je sinoć (11.06.) ponovno ugostio u svom zagrebačkom domu – Vintage Industrial Baru – te nam ponudio odličan koncert bendova Svemir, Popečitelji i Rolin Humes.

To je bilo 5. izdanje programa Dozvoljeni Četvrtak, koji se jednom mjesečno održava u Vintageu, u organizaciji regionalne top liste Muzika Je Zvonko Radost te zagrebačkoj publici dovodi kvalitetna glazbena imena iz regije koja niti jedan štovatelj glazbenog stvaralaštva ne bi smio propustiti.

Tako je jučerašnje predavanje iz glazbene opće kulture otvorio zagrebački bend Svemir, predvođen kantautoricom Zvonkom Obajdin.  Pred okupljenom publikom otvorili su nastup pjesmom "Hladne ruke", laganijom  izvedbom s hvaljenog drugog albuma iz 2014. godine – Tako jako. Malobrojna publika ih nije omela u njihovom planu da održe kvalitetan nastup, te su redom počeli izvoditi mješavinu pjesama s oba albuma, a atmosfera je uspjela pokrenuti okupljene fanove i prijatelje benda pa se ispred pozornice lagano i zaplesalo.

Svemir bi se stilski najlakše mogao svrstati pod Americanu, a tijekom live nastupa taj utjecaj mješavine Američkog folka, countrya i laganog rocka, predvođenim akustičnom gitarom još više dolazi do izražaja. Pogotovo na pjesmama kao što su "Ono što sam dala" ili novijom izvedbom "Iz daljine" tijekom kojih im se na pozornici pridružila violinistica Ivana Žabkar te još više naglasila već itekako melodijom prožeti repertoar. Zvonka je beskompromisno i emotivno pjevala svoje tekstove koji variraju od jednostavnijih izvedbi bilo da je riječ o već spomenutoj "Ono što sam dala" gdje jedva dva stiha upotpunjuju pjesmu taman onoliko koliko je potrebno, ili dok sviraju "Ljubiti se na kiši" koja opasno zalazi u pop vode i nudi spomenutu plesnu atmosferu. Bend je bio uigran i ponudio malo grešaka tijekom nastupa, jedino se basist mučio sa svojom gitarom (možda problem s opremom) gdje su mu cijelo vrijeme izbijale neke čudne frekvencije i povremeno  neugodno nadglasavale ostatak benda, pogotovo tijekom malo žešćih izvedbi, a ton majstor se mučio da ga održava u nekoj normali. Sve u svemu lijepi nastup, koji možda nije za ljubitelje žešćeg zvuka, ali oni koji cijene nježnije melodije naći će se u Svemiru.

Uslijedila je kratka pauza te su na red došli gosti iz Prištine – Popečitelji. Ova uigrana progresivna trojka koja žanrovski miješa funk, punk, rock, tribal i trunku folka ponudila je okupljenoj ekipi  snažan instrumentalan nastup u trajanju od 45 minuta koji je već tijekom prve izvedbe pokrenuo dio publike na gibanje. Dok ih slušate prvo će vam za uho zapeti basist, Goran Furunović, koji je sa svojim instrumentom i masnim zvukom izvodio čuda na pozornici te vodio cijeli nastup. Lako bi ga se moglo u bend kao što je  Rage Against The Machine strpati i bez problema bi se uklopio.

Onaj problem koji je uvijek tu negdje kada je riječ o instrumentalnim nastupima pojavio se i sinoć, a taj je što većini publike u jednom trenutku se ti instrumentali istope u jednu dugu cjelinu i ako tu nema dovoljno dinamike nakon pola sata takav nastup počinje biti dosadnjikav.  Nažalost  je ta dinamika sinoć izostala, a ne vidim koji je razlog tome jer mi se čini da imaju iskustvo i znanje potrebno za istu. I dok gitarist tu možda situaciju ne može pojačati, a basist već daje svoj maksimum ionako, pada na bubnjara da svojim sviranjem ponudi malo više zaigranosti sa svojim setom. Također treba napomenuti da im je tempo pjesama visok, ali u toj svojoj visini drži jednu ravnu crtu i na kraju opet ta dosada izbije na površinu. Da su malo češće ubacili neki pad u tempu i usporili igru da bi se publika zaželjela opet žešćih dionica priča bi bila drugačija. Imali su jedan gotovo Floydovski trenutak tijekom jedne pjesme čije ime na žalost nisam zapamtio, i to im je definitivno bio highlight nastupa.  Zaključak je da su Popečitelji jedan jako dobar i kvalitetan bend koji će mnoge zaprepastiti i zadiviti, ali uz pravilno doziranje jer  da sam ih morao slušati dulje od tih otprilike 45 min koliko su nastupali sinoć najvjerojatnije bi izašao van na hladan zrak čekati sljedeći bend.

Glazbena ekstaza večeri kulminirala je sa sisačko–lošinjskim bendom Rolin Humes.  Njihov sam fan već neko vrijeme, a nedavno su me zadivili svojim drugim albumom – Rolin Humes presents Rolin Blues. Nove pjesme nisam imao mogućnosti poslušati još u live izvedbi, pa me sinoć držala doza očekivanja, i to iščekivanje se kompletno isplatilo. Postoji jedna istina kada je riječ o Rolin Humesima, a ta je da gdje god da sviraju, bilo u maloj birtiji ili u većem klubu, sve će dati od sebe da naprave show. Taj show su sinoć isporučili i iako su (nažalost) svirali pred malom publikom oni su u svojoj glavi bili na nekom stadionu. Robi je pjevao i svirao klavijature snažno, emotivno i uz mnogo gibanja, te je kroz par minuta njegova košulja poprimala sve tamnije nijanse sive, Nikola je derao solaže tijekom cijelog nastupa za smrznut se, a Emil i Matej su s bassom i bubnjevima pridodali taj itekako uigrani plesni ritam.

Čak i one nježnije stvari koje na albumu zvuče nešto laganije, sinoć su eksplodirale u vatromet zvuka. Rolin Humes imaju ogroman zabavljački faktor koji njihove koncerte čini događajem koji se ne bi smio zaobilaziti i propuštati. Moraš ih vidjeti uživo barem jednom, ali nakon što ih čuješ vratit ćeš se kad tad na neki drugi show. Drago mi je što su se od prvog albuma počeli odmicati od bluesa više u pop vode koje vuku na mix Queena i Eltona Johna, začinjenog dozom Jerry Lee Lewisa i Ray Charlesa što se najviše doživi na pjesmi "Time Bomb". Iza sebe za sada imaju dva studijska albuma, a mislim da je vrijeme da sljedeći snime u live izdanju kako bi kod snimanja i tu energiju nastupa prenijeli na pjesme.

Nastup su dovršili snažnom 10–minutnom baladom "Irene" nakon čega ih je publika dozvala na bis pa su nas za kraj počastili još i s pjesmom "Pretentious Blues".

Ubrzo se prostor kompletno ispraznio i ljudi su ili zasjeli na vanjsku terasu ili se zaputili kući. Ja sam sjeo na svoj bicikl i uživajući u laganom ljetnom povjetarcu u glavi premotavao glazbenu ekstazu koju mi je pružio ovaj itekako Dozvoljeni Četvrtak.

Program je ovim, petim izdanjem, došao do ljetne pauze te nastavak možemo očekivati negdje u 9. mjesecu, gdje ćemo opet imati priliku slušati kvalitetne izvođače iz regije. Do tada pozdrav Zvonku.
FOTOGRAFIJE: Tomislav Sporiš