Solidni Umreti fit, bolja Ana Ćurčin i odvažna Fonija u Vintageu

Solidni Umreti fit, bolja Ana Ćurčin i odvažna Fonija u Vintageu

Na desetom izdanju Dozvoljenog četvrtka u Vintage Industrial Baru, nastupali su Umreti fit, Ana Ćurčin i Fonija.

Kišnu koncertnu trilogiju otvorio je mađarski punk kvartet, Umreti fit, koji svoju glazbu žanrovski definira kao "YU wave", a s obzirom da zvuče ništa bolje i ništa gore od tipičnih žešćih punk sastava u regiji, bendovo je samoprozvano žanrovsko opredjeljenje opravdano. Zanimljivo je da UF dolaze s juga Mađarske, a tekstove pjesama pišu na srpskom.

U polusatnoj svirci, predstavili su većinu (ako ne i sve od) pjesama s EP-jeva "Grč" (2014) i "Zvezde na Plafonu", izdanog u lipnju prošle godine. Najupečatljivi dio ovog nastupa bio je u prvoj polovici njihove svirke, nakon otvaranja koncerta pjesmama "Umri sad" i "Ševrole", kada su između "Nihilija" i "Kaži mi" odsvirali "Niko kao ja" kultnog beogradskog benda Šarlo akrobata, tijekom koje je vokalist skočio među, doduše malobrojnu, publiku. Uslijedile su pjesme "Bogovi", "Ubij" i "Supermen i Betmen" i zvučali su prilično žestoko, prenoseći svoju energičnost na nekolicinu posjetitelja u prvim redovima.

Bend je ono što je došao predstaviti prezentirao jako dobro, međutim, problem je u tome što ni najbolja izvedba ne može učiniti odličnim nešto što je u svojoj srži prosječno. Ovo je sastav čiji koncerti zahtijevaju raspoloženu publiku jer je u suprotnom atmosfera pogubna, što se, nažalost, jučer obistinilo. Mora se priznati da su dečki tijekom nastupa pokazali istinski pankerski stav, ne dajući se smesti u činjenici da su u njemu bili prilično osamljeni. Ipak, napustivši pozornicu, Umreti fit nije se vratio na bis niti ga je itko na isti zvao.

Oko 22:30 h, Ana Ćurčin je otvorila svoj koncertni set pjesmom "Princess", ljubavnom baladom i možda i ponajboljom pjesmom s albuma "Sketches of Belonging", nakon koje je publici premijeno predstavila i prateći bend. Koncert se nastavio aktualnim singlom "Unknown", a Ana je, osim prilikom izvedbi pjesama, u njihovim pauzama imala apsolutnu pažnju publike. Treću je pjesmu, "Keep Quiet", okarakterizirala kao "djevojački kukavičluk" da bi se odmah ispravila i rekla da se radi "samo o kukavičluku jer djevojački kukavičluk ne postoji", a duboka emocija pjesme nastavila se i prilikom sljedeće – "Alone", ultimativne ode usamljenosti koja se lirski istovremeno veliča i obezvrjeđuje; slavi i proklinje.

Početak pjesme "Someday" me u tom trenutku neodoljivo podsjetio na pjesmu "Vožnja", zagrebačke kantautorice Nine Romić, ali se poslije, zbog bendovog upotpunjenja, od tog prizvuka potpuno udaljio. Udaljio se Anin zvuk i od onog Lovely Quinces s kojom sam je, preslušavajući album, prilično poistovjetila, da bih na live nastupu uvidjela količinu zablude prvog dojma. Sredina koncerta donijela je i dvije nove pjesme koje su, sudeći po onom što sam čula, zaista divno izvedene i naznačuju potencijal zvukovnog napretka, što ne znači nužno da bend još uvijek traži svoj identitet, već ga u dosljednom usmjerenju tek kristalizira. Radi se o pjesmi "Expectations" koja je zvučala kao neki spoj Radioheadova hita "Creep" i atmosfere Lynchova Twin Peaksa  - sanjiva, enigmatična romantika. Rekla je Ana da će je uvrstiti na sljedeći album koji će, nada se, "izaći za manje od dvije godine". Druga je nova pjesma ocrtana obrisima jazza i prigušenog, zavodljivog popa, ali u srži ipak neizbježnog folk senzibiliteta koji uvijek funkcionira kao središte kružnice zvane Anina glazba, kojoj se tek dodaju koncentrični krugovi novih elemenata, eksperimentiranja i gotovo predeterminiranog napretka. Ćurčinova je oko vrata stavila i usnu harmoniku, lijepo je uklopivši sa zvukovima gitare i instrumentima ostalih članova benda koji ovoj glazbenici nedvojbeno daju autentičnost i podižu kvalitetu pjesama. Svi u svom svijetu, a opet zajedno, s tolikom količinom vjere u glazbu koju produciraju, zaneseni harmonijom i senzacijom trenutka – za njih, tijekom koncerta, definitivno nije postojalo ništa drugo osim glazbe.

Regularni dio zatvoren je s tri pjesme s albuma "Sketches of Belonging" – "Remain Calm" (koja najviše podsjeća na Lovely Quinces), "Anxiety" (u kojoj dominiraju razigrane klavijature kojima tek povremeno fokus ukradu polagane bas dionice) i "Communicate" (u kojoj se, ako nije slučajnost, vidi utjecaj Portisheada i njihove pjesme "Roads"). Bis je otpočet simpatičnom stvari u kojoj vokalistica optimistično izgovara "I turned 30 yesterday", a finiširan pjesmom nastaloj u istarskoj Barbarigi – ostavivši publiku da želi još.

Nešto prije ponoći, pozornicu su preuzeli i njome u svakom smislu dominirali mlađahni makedonski buntovnici, Fonija. Trojac je dobar dio koncerta energijom i zvukom podsjećao na čikaški "Rise Against" te su kroz 45-minutnu punk-rock predstavu napokon uspjeli rasplesati publiku koja je dotad to vješto izbjegavala (što jer se još nije okupila u dovoljnom broju, što jer se glazba Ane Ćurčin primjerenije da doživjeti nogama ukopanim u pod). Bend je promovirao svoj peti po redu album "... bez ime", s kojeg su odsvirali gotovo sve pjesme i pokazali se kao dobar odabir za zatvaranje ovog izdanja Dozvoljenog četvrtka. Jednostavnost, buka, distorzija i melodičnost lomili su barijere između onih koji njihove pjesme znaju i onih koji su ih jučer čuli prvi put; onih koji znaju o čemu pjesme govore i onih koji ih ne razumiju. Neke od najbolje primljenih pjesama bile su "Vreminja" i "Kompas".

U jednom trenutku, Tena Rak, poznatija kao bubnjarka i vokalistica nedavno "pauziranog" benda Vlasta Popić, skočila je na pozornicu, a momci su joj prepustili mikrofon, što su posjetitelji jako dobro prihvatili. Fonija je ostavila dojam dobro uigranog trojca na čijim se koncertima može i treba očekivati dobra atmosfera, a nadam se, u budućnosti i više posjetitelja.