Madball i repriza u Vintage Industrialu
Foto: Madball by Luciano Dragičević

Madball i repriza u Vintage Industrialu

Da vrijeme brzo leti, to nije ništa novo. Svatko ima svoje razloge za stvaranje takvog dojma. Netko ne može vjerovati da mu dijete već ima pet godina, netko da mu je dvadeseta godišnjica mature, a netko se pak čudom čudi da se navršilo već toliko vremena otkad je onomad usmrtio troje ljudi u prometnoj nesreći. Kako su mojoj malenkosti koncerti i djeca i matura i prometne nesreće odjednom, možete samo zamisliti kako sam se frapirao kad sam osvijestio da je od zadnjeg Madballa u Vintageu prošlo već dvije godine. Pamtim to kao da je bilo danas, kakvu su makljažu tad priredili ti njujoški hardkoraši, uz svesrdnu pomoć razularenih lokalnih snaga u publici. Vintage je bio prekrcan stotinama gigantskih (u velikoj većini slučajeva muških, dakako) tjelesa koja su podivljala do te mjere da Zagreb sasvim sigurno u međuvremenu nije vidio ništa slično. Na momente sam se osjećao kao da mi je život ugrožen, svega mi. Moshanje i crowdsrufanje je bilo toliko intenzivno da me na kraju koncerta čudilo što ne vidim nikakve iznutrice po podu. Ponajviše iz tog razloga sam se, priznajem bez ustručavanja, odlučio pohoditi reprizu tog giga. Koja se održala jučer, i moći ćete saznati nešto sitno o njoj nastavite li s čitanjem.

Ispred kluba i oko šanka se prije koncerta skupilo ponešto ljudi, ali je od početka bilo jasno da to vjerojatno neće biti dovoljno da bi se klub popunio do kraja. Dobro, dalo se to zaključiti i iz slabašnog odaziva na Facebook eventu. Te činjenice, u kombinaciji s onom da je predgrupa Sentence s nastupom počela točno u minutu u najavljeno vrijeme (ili čak i koju minutu prije, što je definitivno materijal za rubriku „Vjerovali ili ne“), su nas dovele do toga da je isprva na njihovoj svirci bilo tek tridesetak ljudi. Ta se brojka s vremenom dovukla možda do sedamdeset, što je i dalje dakako bilo puno premalo da bi se dogodile ikakve atmosferske prilike. Osim valjda sniženog tlaka zraka, na kojeg bi bilo najlakše baciti „krivnju“ za tu jednu letargičnost koja se, ne mogu a da vam ne kažem, lagano osjećala u zraku. Sentence praši već sedam godina, zasad imaju jedan demo i jedan album, te drugi u pripremi. Sasvim dovoljno materijala za odsvirati konkretnu setlistu, složit ćete se. Nejasno je stoga zašto su se odlučili za svega 6-7 stvari koje sve skupa, uz tehničke peripetije i frontmenove monologe, nisu prebacile 25 minuta. Tim više bizarno ako znamo da je to dovelo do pauze od 40 minuta prije glavnog benda. Svašta. No, svijetla strana priče jest da je Sentence dobar bend. Praše prilično školski hardcore, glasan, jasan, brz i žestok. Gospodin Tucman na vokalu je, unatoč svojoj pozamašnoj građi, vrlo aktivan i mobilan (bogme se dobrano preznojio), i nekako ga je baš zanimljivo gledati. Također, govorio je dobre stvari među pjesmama – protiv svih oblika mržnje i diskriminacije, za pravo na pobačaj i slično. Nije najbolji govornik, ali se osjeti da mu je srce na mjestu i da iskreno vjeruje u to što priča, tako da - svaka čast. Tim više što „krkan hardcore“ publika, kakva se okupila te večeri, nije nužno poznata kao najliberalnija, jel'. Mali minus ide djevojkama  na gitari i basu, ali samo što se tiče stage presence dijela priče. Naime, bilo bi dobro ubuduće da barem tu i tamo podignu pogled s poda. Ne moraju, ali bilo bi dobro.

Do početka Madballove svirke, sjatila se tu količina ljudi koju moje okašce procjenjuje na oko 350. Ovim putem umoljavam organizatore koncerata koji nabasaju na neki moj izvještaj sa „svog“ koncerta, da mi dojave jesam li u pravu s tim procjenama o brojčanom stanju ili ne. Budući da si volim utvarati da jesam. Nego, Madball. Kako u međuvremenu od zadnjeg posjeta nisu bili diskografski aktivni, svirka se zbilja svela na svojevrsnu reprizu svega prezentiranog u prvom pohodu na Vintage Industrial Bar. Srce me boli, ali mislim da se da povući paralela s onim akcijskim trilerom koji vas je oborio s nogu kad ste ga pogledali prvi put, pa vam je pri ponovnom gledanju bio dobar, ali kao da mu se izgubila čarolija. Znači, bend je bio jednako usviran i nabrijan, Freddy jednako energičan i lud, zvuk jednako odličan, setlista jednako znalački posložena, ali je sve skupa ostalo u sferi suzdržanijeg i pasivnijeg. Tu prije svega mislim na publiku, jasno. Najbolji primjer za to bi bio taj da je prošli put u svakom trenutku (ali doslovno svakom) barem pet ljudi smatralo shodnim zaranjati u more ruku sa stejdža na razne vratolomne načine, dok su se ovaj put crowdsurfovi ukupno mogli valjda prebrojati na prste. U skladu s mojim vjerovanjem o tome da pisanje o glazbi ne može biti „objektivno“ (što je to uopće?), ne libim se ustvrditi kako je to što sam bio tamo i prvi put definitivno neopisivo utjecalo na moj dojam o ovome sad. Mislim, to ste već i primijetili. Drugu bih pjesmu pjevao u suprotnom, jamačno bi izvještaj bio puno blagonaklonjeniji. Da ne bi bilo zabune, ništa protiv benda. Potrudili su se animirati nas raznim spikama i shemama, šalili se s nama i podjebavali nas, smijali se, divljali i naravno ubojito prašili bez greške.  Odsvirali su mješavinu stvari s većine albuma, sve skupa u trajanju od oko sat vremena. Možda mrvicu prekratko, ali nije za zamjeriti imajući u vidu količinu pritom potrošenih kalorija. Vrlo su sve profesionalno odradili, niti u jednom trenutku nisu podlegli ovom mom sindromu naricanja nad boljom prošlošću. Čak su nam i obećali da će se vratiti vrlo brzo, i to s novim albumom. Ostaje za vjerovati da će to biti krucijalni motiv hordi hardcore divova da sljedeći put nahrli u klub u adekvatnom broju, te pruži ovim mitovima (htio sam reći „legendama“, ali to je stvarno već previše isfurano) NYHC-a doček kakav ne samo da zaslužuju, nego i znaju da ga ovdje mogu dobiti.