Pridjevi u Vintage Industrial Baru

Pridjevi u Vintage Industrial Baru

Pridjevi su se u našim životima prije par godina pojavili prilično iznenadno. Nikakvih svirki, nikakvih najava ičega, nikakvih intervjua i onda odjednom – album. Album koji mi je isprva bio solidno djelce, samo da bi mu se konstatno vraćao i svakim novim slušanjem se sve više navlačio, sve do sadašnjeg stadija u kojem ga smatram nečim ponajboljim što se kod nas u zadnje vrijeme pojavilo. Da stvar bude bolja, očito nisam jedini koji tako misli. Dapače. Još od prvog koncerta u prepunoj Močvari, pa sve do ovog o kojem vam upravo pišem, Pridjevi nemaju ni najmanji problem s okupljanjem pozamašne brojke ljudi na svojim koncertima. Zanimljivo je to, sudeći po YouTube pregledima i Facebook likeovima (tim ultimativnim lučonošama pravde i istine), ne bi čovjek baš mogao naslutiti da će im kao od šale svugdje nahrupiti 500 ljudi. No, ima nešto teško objašnjivo, misteriozno i magično u njima. Neka magnetska privlačnost, skoro pa nadrealna sposobnost da ti uđu pod kožu. Pa čak i ako ih nikad prije nisi čuo i jedva da znaš tko su (svjedočio sam jučer solidnom broju takvih slučajeva), i dalje želiš ići čuti te Pridjeve.

Prije njih, valjalo je čuti The Basewalks. Radi se o bendu sastavljenom od iznenađujuće količine poznatih faca, nedostajao im je samo Ervin Baučić. Dakle, Luka Belani, Ivana Rushaidat, Marko Levanić, Krunoslav Tomašinec i Silvio Bočić, sve od reda imena koja su već ostavila nekog, većeg ili manjeg, traga na ovoj našoj scenici. Silvio i Ivana su konstatni na bubnjevima i mikrofonu, ostatak benda se konstatno rotira na basu, gitari i klavijaturama. Zanimljivo mi je bilo nakon dužeg vremena vidjeti na pozornici Luku Belanija (nekad prominentnog kantautora čija je karijera posljednjih godina usporila), koji je od simpatičnog i šarmantnog dečkića u međuvremenu postao tip koji širi jednu malo drugačiju, ozbiljniju vibru.

Foto: Pridjevi by Marina Štefančić

The Basewalks su svirali pred sasvim konkretnim brojem ljudi, do kraja njihovog nastupa nas je već bilo i preko 300. Teško je reći da su nas bacili u neko stanje oduševljenja, ali čini se da je zrakom vladalo opće umjereno odobravanje. Svirali su pjesme s prošlogodišnjeg EP-a, i još podosta novih, budući da im je nastup trajao oko sat vremena. The Basewalks sviraju pop-rock, s laganim dodirima elektronike i psihodelije. Moj jedini problem s tom njihovom glazbom je činjenica što mi je zvučala kao da nije njihova. Teško mi je objasniti točno zašto, ali zakleo bih se bio da su to samo coveri nekih nepoznatih numera iz devedesetih. Dosta se poigravaju ritmovima i tempovima, višeglasnim pjevanjem i još ponekim čudnovatim zvukovima i efektima. Tako da je svaka pjesma bila priča za sebe, od sladunjavih balada, do funky plesnih komada. Instrumentalističke, baš kao i vokalne, sposobnosti su bile na zavidnom nivou, o tome nema rasprave.

Strukture pjesama također vrlo zanimljive, uspješno izbjegavajući repetitivnost i predvidljivost. Tekstovi vrlo opširni i sadržajni, puni zanimljivih metafora i introspekcije. Pa ipak, ukupni je dojam nekako polovičan. Velim, kao da sviraju neku tuđu muziku u kojoj se sami ne prepoznaju do kraja. Žao mi je što vam ne mogu do kraja opisati na što točno mislim, ali sam siguran da bi se barem dio prisutnih tamo jučer složio s tom tezom. Koliko znam ne sviraju često, a i noviji su bend. Možda im treba još nešto vremena da srastu zajedno i stvore neku scensku kemiju i uvjerljivost. Muzika im sigurno ima potencijala, kako kreativnog tako i komercijalnog. I tu prije svega mislim na strano tržište, tim više što pjevaju na engleskom.

Foto: Pridjevi by Marina Štefančić

Pridjevi su izašli na stejdž oko 11 i 15. Napeto sam promatrao hoće li iskoračiti i Nina Romić ili neće. Nije. To je razumljivo, ima žena pametnijeg posla trenutno u životu. Ipak sam bio malo tužan, jer puno im ona znači. I osjetilo se to jučer, čak i puno više nego na izvrsnom nastupu na Taboru kad sam ih zadnji put gledao. Ima jedno pitanje – je li bolje na koncertu imati 500 namjernika ili 50 fanova? Odgovor na to pitanje najčešće leži u bendovoj sposobnosti da znatiželjnike tijekom konceta pretvori u fanove. Pridjevima to jučer, barem u velikoj većini slučajeva, nije pošlo za sviralom. Nekako su bili nesigurni, plahi. U više navrata se činilo kao da trče kroz setlistu ne bi li čim prije priveli cijelu stvar kraju jer se ne osjećaju najbolje na stejdžu.

Foto: Pridjevi by Marina Štefančić

Njihove su pjesme vrlo posebne, gotovo kao tekućina. Hoću reći, smisao, atmosfera i učinak im lako bivaju transformirani, ovisno o tome u kakvim se okvirima nađu. Jučer je cijelo vrijeme bio prisutan taj neki lagani grč, nitko se u dvorani nije do kraja opustio i razmahao, tako da su i pjesme ostavljale puno anksiozniji i nemirniji dojam. E, ali stvarno puno puno, nevjerojatno. U takvom trenutku je onda dobro imati jezgru fanova u prvim redovima koji pjevaju s tobom i smiješe ti se kako bi te uvjerili da je sve u redu. Unatoč gotovo pa punom klubu, takve škvadre nije bilo ni u tragovima, vrhunac je bilo lagano plesuckanje uz odsutan pogled. Primijetili ste do sad već kroz ovaj tekst da zbilja jako volim Pridjeve, najradije bih ih hvalio dok mi se ne osuše prsti.

Foto: Pridjevi by Marina Štefančić

No, što je tu je, nekad se stvari jednostavno ne poklope do kraja. Cijela ta ukočenost i suzdržanost funkcionirala je kao zanimljiv kontrast njihovom posljednjem ukazanju na istoj pozornici prije 17 mjeseci, kada je Ivana Picek bila precijenila svoje alko-kapacitete pa je koncert obilježila nasumičnim urlikanjem i teturanjem po pozornici. Nadam se da će biti treća sreća, pa da će sljedeći put uspjeti iznaći neko kompromisno riješenje na opće zadovoljstvo. Ono što je jučer bilo dobro, to je činjenica da su odsvirali 3-4 nove stvari. I ne samo to, nego su se iste pokazale ponajboljim dijelovima koncerta. Ne mogu se sad točno prisjetiti svih, ali dojam je da su uz očekivane doze melodije i psihodelije, ove imale i nešto plesniju crtu. Sačuvali su jednu novu i za jedan od dva bisa, pomoću kojih je koncert dosegao trajanje od osamdesetak minuta.

Ovaj je koncert, na stranu atmosfera na njemu, pokazao da interes i "hype" oko Pridjeva još uvijek ne jenjavaju, ali slutim da bi se to moglo početi događati ne usreće li nas ubrzo novim izdanjem. I zato lijepo u 2017. novi  album i Ninin comeback, pa da pretvorimo i onih 500 znatiželjnika u fanove.