Stari Rambo Amadeus s novom gitarom

Stari Rambo Amadeus s novom gitarom

To da je Rambo Amadeus održao koncert u Zagrebu, to je zaista već davno prestala biti vijest. Dapače, vjerujem da bi hipotetska situacija u kojoj Antonije Pušić dopusti da prođe godina dana bez da nam ukaže svoju dragu facu podno Sljemena bila smatrana skandaloznom, i u najmanju nas ruku natjerala da se zabrinemo za njegovo zdravstveno stanje. Ovoga sam ljeta, pišući s Rambovog nastupa u Varaždinu na Špancirfestu, obavijestio pučanstvo kako mi je čovjek nakon svirke prišapnuo kako neće više svirati u Saxu, jer si on kao ozbiljan čovjek ne može dopustiti loše kritike s koncerata. Izgleda da se, suprotno mojim nadanjima, tada nije šalio. Rambova višegodišnja stalna zagrebačka baza u Palmotićevoj je ovom prilikom ustupila privilegiju ugošćivanja Svjetskog Mega Cara Vintage Industrial Baru. Kako je to sve tamo prošlo, reći ću vam sad.

Dakle, neki nominalni povod ovom gigu je bila prezentacija Rambove nove, vrlo revolucionarne gitare. Ona je naime četvrtastog tijela, dizajnirana tako da izgleda kao kvadrat sira (i to ementalera), a usto i posjeduje dva vrata, od čega jedan fretless, a drugi „normalan“. I zaista, ta je mašina zaslužila da se u njenu čast organizira koncert, jer stvarno izgleda (a i zvuči) genijalno, i baš ono plijeni pažnju. Kao da to nije dovoljno, Rambo se dosjetio brodskim konopom ju privezati na neku šipku iznad pozornice, tako da je ona cijelo vrijeme visjela u zraku, a on bio omeđen tim krajevima konopa. To je izgledalo dosta karikaturalno i izazivalo komičan učinak među svjetinom. Koja se okupila u broju za kojeg baš i nisam siguran je li zadovoljavajući. Recimo da nas je bilo četiristo, tu negdje. Ali svi su se nekako nagurali u sredinu partera i ostavili prve redove praznima, što je scena za koju sam prilično siguran da ju Rambo već neko vrijeme nije doživio na svom koncertu. Općenito, dojam je da je ovdje u Vintageu ekipa u prosjeku bila nešto slabije upoznata s čovjekovim repertoarom nego što je to slučaj inače, pa je od tud potjecala i ta začuđujuća sramežljivost. Usuđujem se tvrditi da je to stoga što lik toliko često navrati da su svi oni koji su gorili od želje da ga čuju to već odavno i uradili, i to pet puta, pa sad ostaju većinom ovi više „casual“ fanovi. Doduše, savršeno je moguće da sam kompletno promašio fudbal s ovom teorijom, ali tako se mome kuhanim vinom omamljenom mozgu to tamo činilo jučer.

Foto: Rambo Amadeus by Lea Šuker

Da se prebacimo s teorija na faktografiju – gig je trajao preko dva sata, bend je ponovno, baš kao i prije nekoliko godina, bio proširen do razine seksteta, a odsvirali su nam dosta stvari s posljednjeg albuma, te presjek numera iz ranijih faza karijere. Pristup je bio sasvim opušten. Ležeran čak, reklo bi se. Općenito, Rambo u zadnje vrijeme sve više pokazuje tendenciju ka takvom stilu, počeo je po par puta po jednom koncertu zaboravljati vlastite stihove, uletavati u krivo vrijeme i sve skupa se ponašati možda mrvicu preopušteno. Mislim, naravno da si on to može dozvoliti, jer em ima ponajbolje glazbenike ikad iza sebe, em je jebeni Rambo Amadeus pa mu je sve dopušteno. Kao još jedan primjer ležernosti mogu navesti da su se dva puhača u hodu dogovarala što će odsvirati, kao da i nisu imali previše probi prije svirke. No, sve ćemo to lako oprostiti, jer naravno da su i dalje uspjeli postići da taj njihov funk/jazz zvuči savršeno. Onaj dio preko kojeg je ipak mrvicu teže prijeći, to je taj da se čini da je Rambo upao u manju kreativnu krizu.

Foto: Rambo Amadeus by Lea Šuker

Ta je činjenica možda površnijem slušatelju zamagljena činjenicom da je nedavno izdao taj novi album, ali svakome tko je nešto češći gost na njegovim svirkama je jasno da je velika većina tih „novih“ pjesama u biti u njegovom repertoaru već godinama. A pravih „novih“ evo sad već neko vrijeme nema. Ili ih barem ne svira. Neću pretjerivati ako ustvrdim da sam na Rambovom koncertu bio dvadeset i pet puta u životu. Od toga se na prvih dvadeset gotovo bez iznimke dala čuti barem po jedna nova stvar, i barem po jedan novi zabavni skeč, a na zadnjih pet je to prestao biti slučaj. I to sigurno nije slučajno. Sjećam se onog prošlog nastupa u Varaždinu na Španciru prije nekoliko godina, ili pak na Regiusu na Jadriji. Tada je recimo, a bilo je to prije 3-4 godine, bio u takvoj stvaralačko-šoumenskoj formi da smo istovremeno svi pišali od smijeha na njegove stand-up monologe i ježili se od muzike. Dakako da je možda neumjesno od mene tako „prozivati“ čovjeka jer se, ma zamislite samo, usudio neko vrijeme ne uraditi novu pjesmu i jer mu se ne da više toliko pričati, ali sam si je kriv – navikao nas je na ugodna iznenađenja i razmazio nas. Tako da se ovo sad skrivanje iza monitora po devedeseti put zaredom i recitiranje isprežvakanog monologa o balerini s diplomom s blowjob akademije gotovo može shvatiti i kao blago podcjenjivanje okupljenih, pa bi možda bilo bolje kad bi u potpunosti izbacio komični aspekt, ako mu je već dosadilo malo raditi na istome.

Foto: Rambo Amadeus by Lea Šuker

Ove izvještaje nikad ne pišem s predumišljajem, oni naprosto ispadnu iz mene navrat-nanos, pa se onda, eto, svi jadni moramo s time nositi. Ovoga je puta to ispalo na način da se čini puno čangrizavije i zajedljivije nego što bi možda trebalo biti, naravno da je na koncertu bilo super. Osobno sam prozborio ponešto s ljudima kojima je ovo bio prvi put, i svi odreda su dakako oduševljeni. I da, saksofon i truba su definitivno vrlo dobrodošli dodaci, stvarno podižu priču na još jednu višu razinu,. To jest, ne priču. Muziku. A to je ipak na kraju dana jedino važno. Samo muzika. 

Foto: Rambo Amadeus by Lea Šuker