Tamikrest malo-pomalo pridobio Vintage

Tamikrest malo-pomalo pridobio Vintage

Jasno nam je svima da je svijet globalno selo i da se čak ni vaša ksenofobična stara tetka više ne iznenađuje kad ispred Konzuma u nedjeljno prijepodne ugleda Iračanina, Kineza i Obalobjelokošćanina kako cirkaju iz Q-packa i nešto se smijulje. No, u cijeloj toj priči o “melting potu”, vrlo rijetko iskrsne neki Tuareg. Ili se barem meni tako čini, iako priznajem da nisam provjerio podatke s posljednjeg popisa stanovništva. Većinom se ti naši današnji junaci deklariraju kao nomadi, no izgleda da se poglavito drže nomadiranja po sjeverozapadu Afrike, a u ove naše krajeve zalaze tek rijetki, i samo u posebnim prilikama. Upravo je jedna takva bila upriličena jučer u Vintage Industrial Baru, svirao je naime bend Tamikrest.

Prije nego što načisto zaronimo malo dublje u suludo stručnu i objektivnu analizu njihova nastupa, mogli bismo nabaciti i malu digresiju o tome kako je ovo bio otprilike petnaesti nastup nekog autorskog benda u mjesecu listopadu u Vintageu, uz svega četiri-pet svirki cover i tribute bendova. Vrlo pohvalan omjer, iskreno se nadam da će ostati takav (a ne dijametralno suprotan kao što je znao biti protekle sezone) i u nadolazećim mjesecima. Eto, toliko. Što se tiče tih simpatičnih Tuarega, oni su sa svirkom počeli oko 21.45, pred auditorijem koji ni u momentu kad je bio najbrojniji vjerojatno nije prebacio 200 ljudi. Razloge tome valja tražiti u cijeni karte od 100/120 kuna koja je, iako ne želim tvrditi da je neutemeljena, jerbo što ja znam o financijskoj i putnoj konstrukciji njihove turneje, ipak bila dvostruko veća nego kad su u istom klubu nastupili prije nekoliko godina. Takvo je stanje stvari uzrokovalo onaj ružni jaz od par metara između benda i publike u prvom redu, pa je posljedično nastao i omanji jaz po pitanju razmjene energije isprva. Nije odmah sve kliknulo, pjesme su, iako neupitno iznimno zanimljive i virtuozno odsvirane od strane vođe plemena Ousmanea Ag Mossea, bile spore i nenametljive, a narod pomalo dekoncentriran, odsutan. Bend nam se ukazao u postavi s petoricom momaka, osim spomenutog frontmena su tu bila i dvojica likova (za koje postoje umjereno osnovane sumnje da su Francuzi) za bubnjevima i ritam gitarom, brat Tuareg na djembama i još jedan Saharanin na bas gitari s fluorescentnim žicama. Ne znam koliko oni striktno doživljavaju pojam “postave”, ali čini se da ih u prosjeku na bini bude ipak više. Nedostajalo je sigurno ženskog vokala, a da ne kažem možda i nekog instrumenta baš ono njihovog tamošnjeg tradicionalnog. Mislim, nisam ih dosad gledao live tako da nemam pojma o čemu pričam, ali izgleda da sam se podsvjesno nadao da ću ih vidjeti kako peglaju na nekom čudu koje nikad prije nisam vidio, pa me malo iznenadilo što nisam.

Izdali su ove godine album “Kidal”, moglo se prepoznati podosta stvari s njega na setlisti od nekih sedamnaestak pjesama. Da se razumijemo, velika većina Tamikrestove pjesmarice u biti ne sadrži muziku koja će vam instatno obuzeti sva čula ili vas natjerati na bogzna kakav guzotres. To je relativno tiha, poprilično spora i za naše poimanje relativno čudna glazba koja zahtijeva određen stupanj koncentracije i pozornosti da bi čovjek uspio “uhvatiti ritam” i prepustiti se. Velim, upitno je koliko se to jučer dogodilo, koliko je njihov pustinjski blues uspio izazvati onaj stadij kolektivne hipnoze i transa koji se recimo uvijek dogodi na našim ethno velemajstorima Kriesu. No, neupitno je da se koncert razvijao uzlaznom putanjom. Znalački su sačuvali brže i plesnije stvari za drugu polovicu svirke, i tu se već moglo čuti puno manje žamora, a vidjeti puno više osmijeha i movinga. Radilo se o pjesmama koje su bile ukorijenjene podjednako u rock i funk koliko i njihov pustinjski melos, možda smo ih i stoga tako malo više prigrlili. Prvo su nas nagovarali da plješćemo u ritmu a nama se nekako nije dalo, a kasnije smo sami pljeskali u ritmu bez da nas je itko to tražio. Takva je situacija rezultirala i iznudom čak dvaju biseva, na jednom od kojih smo se našli u situaciji da moramo nekoliko minuta glumiti da znamo francuski dok nam Ousmane priča o tko zna čemu. Osim tog dijela, komunikacija s publikom im se svodila na to da su nas tri puta pitali kako se točno na hrvatskom kaže “merci”, što i nije nešto ludo zanimljiva spika. No, lako ćemo im to oprostiti, prije svega zbog činjenice da imaju jednu savim simpatičnu i toplu vibru, baš su ono dragi momci. Dobro, basist je više na onu kulersko-šmekersku “totalna sam baja” stranu, ali to je klasika, za to basisti služe. Najslabijom karikom u bendu se nekako ispostavio bubnjar, nije odavao dojam pretjerane sigurnosti općenito, a u momentima kad bi međusobni pogledi članova benda ukazivali na to da su ušli u zonu blagog spontanog nadmudrivanja, ovaj bi redovno pružao najtanje solo dionice i prijelaze, da ne kažem da bi pokoji put i baš onako propisno ispao. No, ništa što mu ne bismo oprosti. Nego, sjetio sam se da nisam napomenuo kako je tuareški trojac bio odjeven u haljetke koji izgledali više-manje onako kako možete zamisliti, osim što se činilo da su od nekog materijala vrlo sličnom najlonu, strava me obilazila pri pomisli da to nosim dok jašem devu po saharskom suncu. A mislim, valjda znaju ljudi što rade.

Eto, tako vam je to bilo. U svakom slučaju zanimljivo iskustvo, i u svakom slučaju kvalitetna i posebna muzika. Sasvim sam siguran da im negdje na turneji pođe za rukom doseći tu hipnotičku frekvenciju, i da to onda bude čisto ludilo od giga. Ovdje su se stvari ipak zadržale nešto skromnijim gabaritima, no to ne znači da idući put neće biti drugačije. Tim više što tad vjerojatno neće biti nedjelja, tko je vidio padat’ u trans u nedjelju?