Vlasta Popić + Moskau u Tvornici kulture

Vlasta Popić + Moskau u Tvornici kulture

Jučer (13.03.) su u sklopu promocije svog drugog albuma u Tvornici nastupili Vlasta Popić uz podršku benda Moskau. U odnosu na Vlastin prvi album, Za očnjake, gdje dominira jednostavnost, Kvadrat je pružio istu stvar samo zaokruženu kompleksnijim zvukom koji ostavlja dojam kvalitetnijeg i konkretnijeg benda. Slobodno se može reći da je talentirano dijete postalo glazbeno zrela osoba koja istodobno nije zaboravila svoje dječje korijene i ono najbolje što oni omogućuju.

Zadnji put sam slušao Moskau kada su bili predgrupa Repetitoru i tada su nastupili kao trojac, što ovdje nije bio slučaj. Samim time ovaj nastup je bio puno bolji i doživljaj je bio zaokruženiji, pogotovo kada se postavi pitanje što ovaj bend želi i može pružiti publici. Ako je nastup prije mjesec dana bio sveobuhvatna buka, onda je ovaj nastup bio sveobuhvatna buka pripomognuta puhačkom sekcijom i još ponekim instrumentom, dovoljno da osobi kojoj je prethodni nastup bio prvi susret s Moskau izmami osmijeh na lice. Glazbu koju ovaj bend s promjenjivom količinom članova čini teško je opisati riječima i ostati zadovoljan danim opisom.  Kao što je bilo spomenuto i u prethodnom izvještaju s njihovog nastupa, glazba koju stvaraju je organizirana buka s ponekom glazbenom dionicom na tragu pop glazbe koji ukupnoj slici ostavlja samo još bolji dojam. Manjak straha da se eksperimentira sa zvukovima koji su kontrast lajtmotivu ovog benda je najbolji dokaz da ovi glazbenici znaju i više nego dovoljno dobro što rade. Jedini aspekt koji je onemogućio maksimalni doživljaj je bio kako to i inače biva, tehničke prirode. Back-vokali su većinom vremena bivali prigušeni, tako da u nekoliko navrata nisu uspjeli postići željeni efekt. Sve u svemu, lijepo je vidjeti ovoliku količinu ljudi naguranih na binu kako uživaju u stvaranju iste glazbe, kao neki iskvareni, tj. zli brat jazz big banda.


Nakon kratke pauze došao je red na Vlastu da zauzme centar pažnje i to su učinili s osjećajem iskustva. Koncert su započeli s pjesmom „Dolje“, kojom su odmah privukli pozornost na sebe, i onih kojih su ih strpljivo očekivali i onih koji su do toga trenutka bezglavo lutali po prostoriji. Ponešto drugačiji aranžmani i lagana improvizacija postavili su dobar temelj za ostatak večeri, koji se održao do samog kraja koncerta. Često se manjak komunikacije s publikom gleda kao negativan aspekt benda, ali ovdje je ta činjenica poslužila kao pozitivna stvar. Cijeli koncert je bio jedna velika pjesma koja je pomno bila napravljena za nastup uživo i samim time nije bilo potrebe za prevelikim razgovorom između pjesama. Ubrzo su krenuli s još jednom pjesmom s novog albuma, „Tržište“. Razlika između studijskih verzija i izvedbe uživo je ogromna, kako kod ove, tako i kod ostalih pjesama. Glavni elementi su tu, ali cjelokupni doživljaj je bolji, veći i daje toliko više nego što je jedna obična snimka sposobna dati. Publika je to osjetila i od prvog trenutka je vratila bendu s jednakom dozom energije. Iz nekog razloga bilo je očekivano kako će tijek pjesama biti donekle jednak rasporedu pjesama na albumu, ali to hvala bogu nije bio slučaj. Sa šeste pjesme na prvu i zatim na treću, „Szeged“.

Ako nemate direktni video kontakt s binom teško je prepoznati tko u danom trenutku pjeva, Tena ili Ivča. Vokali im se konstantno isprepliću što dodatno pridonosi konstantnoj disonantnosti (riječ od koje izgleda ne mogu pobjeći kada pišem o ovom bendu). Svatko ispunjava svoju ulogu točno onoliko koliko je potrebno i nitko ne guši drugoga sa svojim sviranjem, nego stvaraju točno ono što žele.  Količina buke je toliko velika da vjerujem kako se poveći broj publike izgubio u vremenu i da im je kraj koncerta došao neočekivano. Koncert je bio lijepa kombinacija pjesama s prvog i drugog albuma, s prirodnim naglaskom na drugom. Osobno najbolji trenutak je došao pri kraju kada su odsvirali kratku obradu pjesme „Plastika“. Fascinantno je koliko tekst benda kao što su Idoli savršeno paše u glazbeni aranžman jednog benda kao što je Vlasta Popić. Dokaz da je većini kraj došao vidjelo se na publici kojoj nije bilo dovoljno ono što je Vlasta do tog trenutka bila dala. Nažalost, vrijeme kada sat svoje ruke pruža visoko prema nebu se brzo bližilo i Vlasta je morala zaključiti svoj nastup. Bend je postao zreliji, iskusniji i mračniji, što je možda paradoksalno i najsvjetlija točka svega.

Pitanje koje ostaje i koje se samo po sebi prirodno postavlja je: Kamo dalje?

Tekst: Antonio Rozić

 

14.3.2015.