Vlatko Stefanovski u Tvornici kulture

Vlatko Stefanovski u Tvornici kulture

Legenda kaže kako su jednom davno pitali Marka Knopflera tko je najbolji gitarist, a on odgovorio “Ima jedan tamo negdje u Makedoniji i ime mu je Vlatko Stefanovski”. Bila to istina ili ne, činjenica je da Vlatko Stefanovski svakako spada u svjetski vrh gitarističkih umjetnika u posljednjih 30 godina što je potvrdio zagrebačkoj publici sinoć u Tvornici Kulture.

Prepuna Tvornica jedva je primila sve koji su odlučili subotnju večer provesti s ovom legendom Balkana. Šarolik opus Stefanovskog vuče za sobom i širok spektar fanova što je rezultiralo ovako dobrim odazivom. Naime, na njegove koncerte dolaze oni koji se žele podsjetiti na stare dane i pjesme njegovog matičnog benda Leb i Sol, oni fanovi gitarističke glazbe koji dolaze radi njegove virtuoznosti i oni koji godinama ne mogu odoljeti zavodljivosti tradicionalnih makedonskih melodija s kojima se Stefanovski proslavio. U skoro 2 ipol sata svirke Stefanovski i bend su uspjeli dati presjek gotovo cijele bogate karijere ovog majstora.

Koncert je otvorio s nekoliko instrumentala te je potom predstavio nekoliko pjesama s novog albuma “Seir”. Osjetilo se u publici da taj dio koncerta nije bio ono po što je većina došla, mnogi još nisu ni poslušali album a mnogima još u uho nije ušao vokalni i minimalistički rock pristup kojim se Stefanovski vodio na novom albumu.

 Ne odvajajući se od Stratocastera Vlatko je kristalno jasnim zvukom gitare opet pokazao impresivnu lakoću kojom vlada instrumentom, a na isti način publiku je iznenadio i Vlatkov gost, mladi Filip Novosel koji je na tamburi virtuozno uz Vlatka odsvirao „Kalajdžisko Oro“ i „Gypsy Song“.

Prisutni nisu ostali uskraćeni standardnih Leb i Sol hitova “Čuvam noć od Budnih”, “Skopje” i “Kao Kakao” no pjesme u kojima Vlatkova duša izlazi kroz prste i dopire u srca publike bile su legendarne “Jovano, Jovanke” u kojoj smo imali priliku čuti sjajan solo na basu, najljepša balkanska melodija “Uči me majko, karaj me” te “Bistra Voda” koju je Vlatko najavio kao pjesmu koju sviraju rijetko odnosno samo u svečanim prilikama kakva je bila ova zagrebačka večer.

Moć repertoara Stefanovskog je ta da vas tokom koncerata vodi iz jednog raspoloženja i atmosfere u drugo. Čas se  osjećate kao na tipičnim ex yu rock koncertima punih himničnih refrena, čas vas odvede u sfere idilične i netaknute makedonske Šar planine u društvo pastirice i njenog stada, dok negdje u svemu tome uspije dočarati ono što su radili jazz rock fusion bendovi 70ih. Večer je završio blues standardom B.B. Kinga “Rock Me Baby” kojim je odao počast svojim blues korijenima i ispratio publiku u veselom raspoloženju.

 Sigurno nitko nije ostao razočaran koncertom no neki su možda očekivali i više, naravno svatko iz svoje perspektive. Problem je što u 2 i pol sata svirke nemoguće je doživjeti sve ono što Vlatko Stefanovski jest. Jer on je rock, fusion, jazz, etno, blues itd., naprosto previše toga da bi se svaki taj aspekt uspio na potpun način doživjeti u jednoj večeri. Osobno, imam tu sreću da sam ga uživo slušao u raznim formacijama i projektima; od Leb i Soli, suradnje s Miroslavom Tadićem, Janom Akkermanom, Teodosiem Spasovom do ovakvih solo bendovskih varijanti. Što dalje očekivati od Stefanovskog, teško je za reći, vjerojatno nakon ovog rock “Seir” ciklusa bi se mogao vratiti akustici tj. suradnji s Tadićem, no nadam se da će se u budućnosti okrenuti trio bendovskoj formaciji u kojoj će se posvetiti svom instrumentalnom etno fusion opusu da bar još jednom Zagreb vidi onog starog nabrijanog i rasviranog Vlatka koji se neće suzdržavati u soliranju niti kalkulirati s repertoarom da bi se svidio svima, što je sinoć bio koncept koji je vrlo dobro funkcionirao no i ostavio blage praznine u doživljaju.

Tekst: Jakša Stecca

 

15.3.2015.