Zatvaranje MIMO sezone

Zatvaranje MIMO sezone

Još jedna nedjeljna večer bila je usmjerena MIMO rut(in)e. Pogađate, u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti projektna ekipa je još jednom, zadnji put u ovoj sezoni, pozvala mlade autore, koji bježe od ikakvih žanrovskih ograničenja i guraju svoju specifičnost, da upriliče sjajan koncert.

Ovog puta su otišli čak i mimo granica Lijepe naše, pa smo u kombinaciji dobili francusku kantautoricu, bivšeg punkera – sada usmjerenog na elektroniku – naše loze list te mladi zagrebački sastav čije članove i instrumente jedva nabrojite na prste obje ruke. S obzirom da sam u prošlom MIMO izvještaju nahvalila odabir dvorane te akustiku iste, a moje se oduševljenje nimalo nije srozalo, neću se ponavljati, već samo iskoristiti priliku da vam kažem kako je ovog puta dvorana bila gotovo puna.

Kako uvijek biva, MIMO ide izravno u eter Hrvatskog radija pa kašnjenja s nastupima nisu opcija. Sukladno tome, u 20 sati na pozornicu izlazi Mauve Lunel.

S obzirom da se organizacijski tim povezao sa festivalom Rendez-vous , projektom European Music Incubator i festivalom Željezara u Sisku, ovog puta su pozvali inozemnu gošću – francusku umjetnicu, spomenutu Mauve Lunel, koja je došla uz pratnju gitarista Gaêtana Durandière-a. Započela je sanjivo i nježno, a kroz 4 pjesme koje su izveli, otišli su i nešto mračnije te se više oslonili na elektro zvukove, pridavajući dinamike koncertu postepeno prelazeći most.

Nisam ju razumjela ni riječi, ali činilo se kao da želi prenijeti duboke osjećaje, razložiti svoju dušu, a kombiniranje električne gitare s raznim samplovima je svakako dobra podloga za razvijanje atmosfere koju bi kratko opisala kao francusku indie romantiku.

Na posljetku im se na pozornici pridružuje Konrad Mulvaj te ističe kako su u proteklom tjednu proveli dosta vremena zajedno zatvoreni u sobi na petom katu instituta željezare te napravili 3 pjesme, od kojih su nam jednu izveli. S obzirom da Konrad dolazi u paketu s ritam mašinom bilo je jasno da nas čeka žestoka stvar naspram ranijih “pjesmica“, no i Mauve i Gaêtan su izbacili više energije te višim  i izražajnim pjevanjem te distorzijama upriličili definitivno najpuniju i najinteresantniju stvar do tada.

Netom spomenuti Koprivničanin Konrad Mulvaj nekoć je djelovao kao basist Overflowa, a sinoć nam se došao predstaviti (po vlastitom opisu) kao "one-man-army" pod pseudonimom Ohnokono. U 20.30, po završetku zajedničke izvedbe, Konrad ostaje sam na pozornici Gorgone sa ritam mašinom i mikrofonom te započinje svoj kratki show. Iza ovog čovjeka stoji jedan EP, a čovjek čvrsto stoji iza svoje teze "kompjuter može zamijeniti bilo koji tradicionalni instrument", što vješto dokazuje. Iako me istinitost dotične teze blago rastužuje, jer mi je 10 ljudi s različitim instrumentima puno draži prizor na bini, Konradov rad i dalje fascinira, jasno je da za takav nastup treba mnogo pripreme, vještine i znanja. Izvrsno kormilari solističkim elektro vodama, a smjestila bi ga u bezgranična mora indie elektronike, plesne i atmosferične, višedimenzionalne – a ovog puta, promatrajući Konradovo spretno udaranje po ritam mašini, svaka traka se mogla “secirati“ do najmanjeg beata.

U 21 sat, nakon kratkog razgovora dežurnih komentatora, pozornica Gorgone se počinje puniti, a deveteročlani Porto Morto zauzima poziciju. Električna, akustična i bas gitara, klavijature, bubnjevi, truba, trombon, violina, violončelo te razne manje perkusije su sve ono što oblikuje zvučnu sliku ovog sastava. Iza sebe imaju 4 singla, a debitantski album je još uvijek u pripremama, no voljela bih i da snime live album, jer se bojim da studijski zvuk neće biti dovoljno intenzivan. Ovaj sastav podložan promjenama članova, svako malo se popunjava s novima, jer se ne boje eksperimentirati s raznim instrumentima i varijacijama pjesama. Trude se biti umjetnici, ne samo muzičari, a očituje se to – pomalo kroz tekstove, a najviše kroz video uratke te, naravno, glazbenu inovativnost. Ne brinu ih žanrovska ograničenja, oni rade nešto novo, nešto divlje.

Buka koja nastaje kad svih devet mladića navali na svoje instrumente je neodoljiva. Kao eksplozija , ova zvučna fuzija dopire do svake stanice vašeg bića, čemu naravno pomaže i savršena akustika Gorgone koja omogućuje da se utopite, utapate. Ali ako se fokusirate i dalje možete izolirati svaki instrument napose, jedino što je u nekim pjesmama ritam sekcija ubila brass, no to ne mogu s punom sigurnosti tvrditi jer se radilo redom o neobjavljenim stvarima.

Iznenadili su me na više načina, prvo – igrajući se i eksperimentirajući, a drugo – novim pjesmama. Naime, izdani singlovi su redom psihodelični i s vrlo malo pravog rocka, ali ostatak albuma će biti puno žešći nego što očekujete, što mi se osobno dopada. Bilo je tu i funka i punka, ritma i žestine im nije falilo. Super je za uočiti i kako su sigurni u to što sviraju, kako razmjenjujući osmjehe neplanirano produžuju neke dionice da bi bili što nepredvidljiviji. Vidi se da su proveli beskonačne sate osmišljavajući i mijenjajući kompozicije.

Sinoć su ipak bili u nešto drugačijem izdanju nego smo imali prilike vidjeti na prijašnjim live snimkama. Kontrabasist je izgubio prefiks i čvrsto zauzeo frontmansku poziciju s basom u ruci, stavljajući svoj vokal u prvi plan, dok mu je ostatak bande, koje možemo čuti i na studijskim snimkama, u većini pjesama služio isključivo kao back vokali. Također su klavijature zamijenile harmoniku, a poprilično sam sigurna da dotični svira što god zatreba u datom momentu, jer sam ga ranije uočila i na bubnju te gitari u Spremištu. Momci su u svom nastupu simpatični, rasplesani i opušteni, a zapravo djeluju kao jedna velika obitelj.

Otvorili su nastup sa svojevrsnim introm, kojim su već pokazali koliku snagu posjeduju “kad se malo ruke slože“ i koliko će nadmašiti (barem moja) očekivanja. Instrumental je na koncu izrastao u „Hrast“, u kojem su se još držali utabanih stopa. Ono što sam prepoznala kroz ostatak svirke su bile, logično, „Barem tamo“, „Uspavanka“ i „Ručak“ koji su izveli dva puta i to u sasvim drukčijim aranžmanima. Prvog puta su nas u priču uveli s “osnovnim instrumentima“ s naglaskom na činele, dok su se puhači i gudači pomalo priključivali i postepeno pojačavali intenzitet uzrokujući na posljetku još jednu eksploziju. Drugi slijed ručka je izveden gotovo obrnutim redoslijedom, bubnjevi i električna gitara se uključuju tek na pola pjesme, dok ostatak otvara skladbu te se odmah pridružuje i vokalno, čineći ovu varijaciju više melodičnom i sasvim dalekom od rocka kojem je naginjao prvi slijed. U ostalim, neobjavljenim pjesmama pronalazimo i tragove (ska) punka, funky rocka, osjete se utjecaji iz matičnih bendova, te ranije faze Porta, one iz vremena „Biznisa“.

Na kraj su nam razotkrili da ipak vješto kriju tremu uzrokovanu malim brojem dosadašnjih nastupa (ne brojeći one ulične u sklopu JeboTon ansambla), te nas slatko sramežljivo pozvali da nastavimo druženje u predsoblju jer je na završnom partyju nastupao i DJ Venom, koji je svojom selekcijom zaokružio još jednu sjajnu MIMO sezonu. Što reći nego da jedva čekam iduću!