Dora 2020. - službeno smo se prestali truditi

Dora 2020. - službeno smo se prestali truditi

Ne mogu da ne prokomentiram ovogodišnju Doru, opet, ove mi je godine glazbeni program bio toliko dosadan da sam se teškom mukom natjerala da svaku izvedbu pogledam od početka do kraja.

No, za razliku od prethodne godine, ove sam godine primijetila svojevrsnu nostalgiju nove generacije koja je u djetinjstvu s velikim uzbuđenjem pratila ovu glazbenu manifestaciju. 

I sada su ti klinci odrasli ljudi, mnogo njih se sinoć na pozornici pokušalo plasirati na najkičastiji glazbeni događaj godine. A poanta je da pjesma slušatelja osvoji na prvu, pruži jednokratnu vrhunsku zabavu i... zapravo, sada razmišljam zašto nam je toliko stalo do događaja čiji se pobjednici nakon mjesec dana u potpunosti zaborave, i, ako me pitate tko je pobijedio prošle godine, ne bih vam znala reći bez da guglam. Vjerojatno neki nizozemski izvođač, budući da će se Eurosong održati u Rotterdamu? Okej, sad sam guglala, dečko se zove Duncan Laurence, a kako je to zvučalo me, iskreno, baš i ne zanima, jer mi novi album Brkova, "Brkovi su da se vole", svira u pozadini i to mi je, nakon prisilno odslušanih šesnaest hrvatskih kandidata, melem za uho, dušu i tijelo. 

Ali svejedno mi je nekako stalo do toga tko će nas i ove godine pošteno osramotiti (ili možda ipak neće) na Eurosongu, jer, nekako nije bitno, ali opet, bitno je zbog neke osobne satisfakcije, kao i, vjerujem, kod ostalih Hrvatica i Hrvata. 

 

 

U doba kada istovremeno imamo fantastičnu koncertnu scenu, možda bolje reći Rock&Off scenu, a to su svi oni čije pjesme ne mogu postati dio radijskog etera, odnosno glazbenici koji su kvalitetni i imaju stalne slušatelje i posjetitelje koncerata; s druge strane tu je sveprisutna "živimo od ZAMP-ovih tantijema" scena, koja je svojim predvidljivim i lošim pop hitovima okupirala radijske etere. To su izvođači koji se stalno vrte negdje u pozadini, svi zvuče isto, a velika većina publike niti ne zna niti njihovo ime, niti izgled, niti će kupiti ulaznice za neki njihov koncert, pa čak ni doći na neki besplatni na lokalnom trgu u okviru neke tradicionalne zabavne manifestacije.

Dugogodišnje kukanje o svim našim neuspjesima na Eurosongu nikako nije urodilo plodom, tj. možda i jest, ali na jako, jako loš način. Uvijek ponavljamo iste greške, pa smo tako ponovili i ove. 

I samo su se dvije izvođačice od čak šesnaest izvođača sinoć pokazale kao potencijalni i dostojni kandidati ovog natjecanja. 

 

 

Prva je Aklea Neon, koja je predstavila svoj jedinstven koncept, koji bi zasigurno pobudio interes eurovizijske publike. "Zovi ju mama", bor solist i kelj basist? Vrhunska ideja! V-r-h-u-n-s-k-a! Pravi tajming! Očito je bilo da Aklea iza sebe nema gigantski tim te je čitav koncept razvila sama - uz malo dodatne profesionalne pomoći i glasova publike, ovo je pjesma koja nas je napokon mogla dovesti do same pobjede. Ono što razlikuje Akleu i ostatak ekipe jest iskrenost i vjerovanje u ono što radi. Uz to, predivna je djevojka čija bi koreografija i koncept bio prava bomba, naravno, kada bi još se malo poradilo na tome. Ali, jebiga. Predvidljiv radiofoničan hit hrvatski je imperativ. Past će jedna "Cesarica" i svi sretni. Ma brate, nisu Hrvati pleme, mi smo kulturnjaci. Kako to samo uvijek zaboravim…

 

 

Druga je Mia Negovetić s pjesmom "When it Comes to You". Jest da je poznata kao vokalno čudo ovih prostora, sinoć je zvučala uvjerljivo i vokalno kvalitetno. Jedina u potpunosti kompetentna da pjeva uživo. Pop pjesma u skladu s aktualnim glazbenim trendovima, zasigurno ne bi odnijela pobjedu, no uz bolje osmišljen scenski nastup bolje bi kotirala nego bilo koja druga te večeri predstavljena, a i Miji bi zasigurno osigurala bolju prepoznatljivost na svjetskoj glazbenoj sceni, koju zasigurno zaslužuje. Long story short, pjesma je to koja, po mom skromnom mišljenju, nije izazvala ni trunku susramlja. No, Kedžu publika ipak voli više, premda me nekako ova sinoćnja situacija neodoljivo podsjeća na kultnog Ivana Mikulića i pjesmu "Daješ mi krila". Svi se sjećamo tog levela susramlja. Btw. koliko ono je legalno "posuditi" taktova? Dva, tri?

 

 

Alen Vitasović i scenska koreografija. E, to je bilo zabavno. Sad se makni iz kadra da one otplešu, pa dođi otpjevaj svoje, pa se opet makni, pa ono, ulaziš u kadar kada žene pjevaju i plešu, onako kulerski, frajer pravi. Što jest, jest, na trenutak je razbio dosadu, kao i standardno divljačka energija Indire njen polugrowl "You Will Never Break My Heart". 

Who the f*** is Đana? Jel' to izvedba nekog covera za vrijeme glasovanja ili je i to bio dio natjecateljskog programa? Sori, nisam pratila uživo, jer sam morala na Pocket Palmu u Tvornicu. Mislim, curka lijepo pjeva, ali sudeći prema glazbenom izričaju dala bih se kladiti da je jedna od Voiceovaca. Ah, evo guglala sam - nije Voice nego Zvijezdice, a pjesmu je napisao Gibonnijev sin. I da, dio je natjecateljskog dijela manifestacije. Mislim, curka dobro pjeva, ali opet priča, koliko ono se smije posuditi taktova?

 

 

I kužim ja da nas ima sarkastičnih i duhovitih, i buntovnik, ali kombo Lorenzo, Dino Purić i Reper iz sobe...

Zaključak večeri - toliko jednolično, predvidljivo, neupečatljivo, bez karizme, bez umjetničkog karaktera, bez stava... toliko DOSADNO. Jednostavno nije vrijedno spomena. I onda na scenu stane Zdenka Kovačiček i zasjeni baš svakog mladog glazbenika, samo svojom prisutnošću, premda joj glas i nije u najboljoj formi.

 

 

Zašto smo odustali? Jel' nemamo muda pozvati neke domaće scenske manijake da napokon naprave neki konkretan i glazbeno kvalitetan šou? A ima ih na pretek... pune koncertne dvorane diljem regiona. Zašto baš svake godine pokušavamo biti nevini, kulturni, biti glazbene dobrice prve vrste? Kada ćemo napokon početi razmišljati izvan okvira?

Nadam se da je after bio bolji od partyja.