For the Record: AC/DC – „Highway to Hell“

For the Record: AC/DC – „Highway to Hell“

Iako su labudovi i AC/DC praktički nespojivi u istom toku misli, kamoli istoj rečenici, ne može se poreći da je „Highway to Hell“ bio neka vrsta pjeva. Posljednji album s tada još živim Bonom Scottom imao je znatno veći zvuk nego svi prijašnji uratci. Prikladnog naslova za kraj ere, album je osim (slučajnog) prorokovanja također pokazao znatno poboljšanje po pitanju produkcije. I dalje surov, zvuk je pokazao njihovu nepopustljivu narav unatoč raznim pokušajima da ih se pripitomi. A bome ih je bilo.

Naime, Atlantic (opet) nije bio zadovoljan njihovim dugogodišnjim producentom Malcolmom Youngom. Smatravši da je uspjeh na američkim glazbenim ljestvicama nadohvat ruke, pokušali su im uvaliti Eddiea Kramera, inženjera poznatog po suradnji s Hendrixom, Kissom i Led Zeppelinom. Jedini problem? Baš se i nije uklopio u dinamiku benda. Čim se pojavio, odmah su krenule tenzije, osobito kad ih je pokušao nagovoriti da snime obrade Spencera Davisa. Nasreću, uspjeli su poskrivećki snimiti šest pjesama te pomoću njih angažirati Roberta Johna „Mutta“ Langea kao producenta.

Bio je to pravi mali blagoslov. Za početak je Scotta naučio pravilnom disanju kako bi mnogo bolje otpjevao zahtjevnije dionice, a zatim je Angusu dao nekoliko korisnih savjeta kako odsvirati solaže. Štoviše, njegove upute urodile su ploda na onoj s „Highway to Hell“. Nema sumnje da je Lange bio novi element koji je odlično utjecao na zvuk benda. Ispolirao ga je bez da se izgubila njihova prepoznatljiva dekadentnost. Bend je bio zadovoljan, a bome i Atlantic.

Što se tiče samog zvuka, onakav je kakav biste i očekivali. Da se ipak nisu potpuno udaljili od svojih korijena, jasno pokazuju kvalitete zvuka – odnosno manjak istih. Naglasak je najviše na bubnjevima i vokalu. Kao i dotad, zvuk je neuglađen – kao i sami članovi benda. Vokal je vrlo kreštav, a gitare donekle suzdržane, dok činele znaju zvučati pomalo „stakleno“ i „šupljikavo“. No, ipak je to stil kojim su se i proslavili, stoga nije imalo smisla u potpunosti ga zaboraviti, dok su poboljšanja koja je „Mutt“ uveo još više naglasila njegov… Ajmo reći šarm.  

„Highway to hell“ nije zatomio njihov glazbeni, a ni delinkventski, potencijal. Naprotiv, nakon njega mogućnosti su im postajale sve veće, a to je bio tek prvi album u suradnji s Langeom. Ono što je započeto na ovom albumu, produkcijski će biti usavršeno na idućem. Nažalost, bez Scotta.

Godina izdanja: 1979.

Verzija albuma: Originalno američko izdanje s miksom Georgea Pirosa

Strana A:
1. Highway to Hell
2. Girls Got Rhythm
3. Walk All Over You
4. Touch Too Much
5. Beating Around the Bush

Strana B:
1. Shot Down in Flames
2. Get It Hot
3. If You Want Blood (You've Got It)
4. Love Hungry Man
5. Night Prowler