For the Record: David Bowie – „Scary Monsters (and Super Creeps)“

For the Record: David Bowie – „Scary Monsters (and Super Creeps)“

Nema sumnje da je David Bowie oduvijek bio svestran ekscentrik, baveći se među ostalim glumom i kazalištem, no njegova glavna strast oduvijek je bila glazba koja i dan danas zvuči ne sasvim u toku s razdobljem kad je nastala. To se vidi i po „Scary Monsters (and Super Creeps)“, albumu kojim je zaokružio svoj kreativni vrhunac 70-ih prije negoli je zaglibio u vodama (relativno) čistog popa. Glazba sama po sebi jest jedinstvene atmosfere, no ne bi bila jednako učinkovita da nema produkcije koja savršeno odražava naslov albuma.

Iako treba vremena kako bi se naviknuli na nju, produkcija obiluje sitnim detaljima, pomno poslaganima u jedinstven zvučni mozaik. Takva brižnost – da ne kažem cjepidlačnost – ponovno dokazuje genijalnost suradnje s Tonyjem Viscontijem. Za razliku od prijašnjih uradaka, zvuk je ovaj put bio manje eksperimentalan te više težio komercijalnijoj pristupačnosti. Bowie je stoga mnogo više vremena utrošio pišući stihove i melodije prije snimanja, ne prepuštajući se improviziranju u zadnji tren. No nije se u potpunosti suzdržao.

Još uvijek se pojavljuje sklonost netradicionalnim glazbenima idejama. „Ashes to Ashes“ tako vuče inspiraciju iz metode snimanja zvučnih traka pomoću diskretnih slojeva gitara koju je osmislio Chuck Hammer. Prikladno nazvana Guitarchitecture – jednostavno ju možemo nazvati Gitarhitekturom – Bowie i Hammes upotrijebili su je i na „Teenage Wildlife“. Hammer je trake snimio kao odvojene sekcije te između svake sekcije izmjenjivao teksture gitara. Unatoč doprinosu imena poput Hammera, Roberta Frippa, Royja Bittana i Petea Townshenda, sva glazba osim obrade „Kingdom Come“ pripisana je Bowieju. Ipak je težio znatno većoj kontroli nad glazbom nego prije, a takva se opsesija osjeti i u samom zvuku. 

Oscilira između hladnog i toplog, sabranog i paranoičnog. Elektronički elementi Berlinske trilogije i dalje su prisutni, no zvuk je postao intimniji te zvuči skoro pa ugodno – da nije toliko pomaknut od stvarnosti. Visconti je ponovno dosta utjecao na zvuk te dokazao da je Bowieju savršen suradnik. Dinamike ima napretek, a čak i pojačani niski tonovi ne zagušuju prostor. Dapače, u stalnom su kontrastu s blažim elementima, stvarajući idealnu dihotomiju dinamike. Originalno američko izdanje također je dobro, no prednost ipak dajem britanskom – ako ga uspijete naći.

„Scary Monsters (and Super Creeps)“ posljednji je veliki album u pozamašnom opusu Davida Bowieja, a produkcija ga prati u stopu. Iako se suradnja nastavila tek 20 godina poslije, David i Tony odlično su zaokružili eru jednog od najvećih vanzemaljaca u rocku. Album je kohezija emocije, paranoje i manije, sve u jednom. Ne morate biti suviše čudni da biste uživali, no nije naodmet.

Godina izdanja: 1980.

Verzija albuma: Originalno britansko izdanje

Strana A:
1. It's No Game (Part 1)
2. Up the Hill Backwards
3. Scary Monsters (and Super Creeps)
4. Ashes to Ashes
5. Fashion

Strana B:
1. Teenage Wildlife
2. Scream Like a Baby
3. Kingdom Come
4. Because You're Young
5. It's No Game (Part 2)