For the Record: Iron Maiden – „Iron Maiden“

For the Record: Iron Maiden – „Iron Maiden“

Iako osnovan davne 1975. godine, nema sumnje da je Iron Maiden, uzevši u obzir godine staža, izrazito vitalan, a bome i uporan bend. Naravno, do poznate postave kad su se čula pluća Brucea Dickinsona trebalo je proći nekoliko godina. Što je bilo prije toga? Znatno grublja i ipak malo manje sofisticirana faza Paula Di'Anna. Nasreću, trajala je samo dva albuma prije negoli je ipak zamijenjen nekim kompetentnijim. Znatno kompetentnijim. Treba priznati da je pitanje što bi dalje bilo s metalom da nije bilo njihovog prvog albuma „Iron Maiden“. No, ta ostavština se nažalost ne odnosi i na sam zvuk albuma.

Produkcija ovog prvijenca najvećeg metal benda svih vremena – dokažite da sam u krivu – bila bi mnogo prikladnija punku nego metalu. Nekako je logično ako se uzme u obzir da je Di'Anno i po glasu i po stasu promovirao navedeni žanr, a po zvuku albuma je to itekako očito. Što je na kraju bilo ironično jer je Steve Harris izjavio da su prezirali sve povezano s punkom. Ako niste upućeni, spomenuti žanr nikad nije bio poznat po nekoj tendenciji promoviranja kvalitetnog zvuka. Čast iznimkama.

Dakle, zvuk albuma i nije najbolji, a bend to i danas priznaje. Glavni razlog se pripisuje potpunoj nezainteresiranosti producenta Wila Malonea, stoga su bili prisiljeni vlastoručno producirati album u samo trinaest dana – a to se bome i čuje. Nedostaje definicije visokih tonova koji su vrlo nejasni, čak i nešto srednjih, dok su niski nabijeni do daske. Bez problema se može reći da su potonji vrlo bučni i nimalo definirani. Čak su i naglašeni tonovi dosta aljkavo snimljeni. Produkcija stoga zna zvučati vrlo sterilno, bez trunka topline.

No, činjenica da je album bučan nije njegova najveća boljka. Snimka je vrlo grubog karaktera pa se na nekim dijelovima itekako osjeti problematično praćenje brazde na ploči. Gitara na početku „Prowler“ te vokal na samom kraju „Phantom of the Opera“ vrlo su očiti primjeri jer ne prođe nijedan prolaz brazdom bez „pucanja“ zvuka. Jebiga, kad ste se naslušali bezbroj različitih varijanti ploče s različitim zvučnicama, upada u uho i nikada ne izlazi. Album je stoga ponekad znatno iritantno slušati – osobito ako nemate adekvatnu opremu.

Nasreću, s vremenom se zvuk na albumima znatno popravio – osobito jer je glavnu produkcijsku riječ preuzeo Martin Birch. „Iron Maiden“ je samo jedan od očitih primjera da na početku nečije karijere ne mora nužno sve uvijek zvučati bajno. Još više vrijedi ako se bavite punkom. Milozvučan punk? Eto oksimorona.

Godina izdanja: 1980.

Verzija albuma: Originalno britansko izdanje

Strana A:
1. Prowler
2. Remember Tomorrow
3. Running Free
4. Phantom of the Opera

Strana B:
1. Transylvania
2. Strange World
3. Charlotte the Harlot
4. Iron Maiden