For the Record: Jethro Tull - "Aqualung"

For the Record: Jethro Tull - "Aqualung"

Jethro Tull je definitivno jedan od primjera „pristupačnijeg“ progresivnog rocka. U prijevodu, nisu bili toliko pretenciozni kao neki njihovi kolege, a ipak su imali odlično strukturirane pjesme s mnogo utjecaja iz folka.

Nalazili su se u zlatnoj sredini između tehničke inventivnosti te melodija koje su bile uhu ugodne i prosječnijem slušatelju ne previše vičnom tehničkim ekscesima proga. Da su ostvarili pun pogodak sa svojim pristupom – barem dotad – moglo se vidjeti i na „Aqualung“, njihovom najuspješnijem i najboljem albumu koji se prodao u čak 7 milijuna primjeraka. Iako smatran vrhuncem njihovog glazbenog opusa, „Aqualung“ nikad nije uživao istu reputaciju kad se pričalo o njegovoj produkciji koja i nije bila najbajnija. Doduše, nisu bili jedini progresivci u takvoj situaciji.

Instrumenti jesu više-manje jasni, ali neki su ipak malo manje definirani. Gitara i klavir na rubu su prostora, ne skroz odsutni, ali niti posve prisutni. Na prvu bi se moglo reći da su u miksu najbolje prošli bubnjevi, Andersonov strastven glas – iako i on zna biti preoštar u snimci – te, naravno, flauta. Akustička gitara mnogo bolje zvuči na pjesmama koje preferiraju folk, za razliku od električne na svim ostalim pjesama. Potonja na trenutke zvuči tvrdo, a na trenutke previše zagušeno. I to ne ostalim instrumentima, nego samim miksom, a vjerojatno i izvornom snimkom.

Ne bih s potpunom uvjerenošću mogao reći da je produkcija loša jer u načelu nije. Prostor je dosta dobro iskorišten i nijedan instrument ne nameće se drugome. Produkcija je jednostavno neuglađena, na trenutke muljava, a ponekad itekako muljava pa se ne može u potpunosti uživati u svim detaljima instrumenata. Čak je i sam Anderson rekao da je album bilo teško snimiti u  novootvorenom studiju Island Recordsa zbog užasnog i hladnog osjećaja ispunjenog jekom što je vjerojatno bila posljedica upotrebe prenamijenjene crkve. Album je ipak ispao dosta dobro, užasnom osjećaju unatoč.

Što se tiče verzija, imao sam priliku čuti i britansku i američku, ali nijedna nije toliko bolja od druge da bi bila de facto preporuka. Američka verzija koju sam slušao znatno je jasnija od jedne britanske koju sam imao prilike čuti, ali nije ni ona bila za baciti. Bila je nešto malo manje jasna, ali to može biti zbog neadekvatne zvučnice za razliku od američke verzije koja je bila prenesena mnogo boljom opremom. Ako se ikad uspijem dokopati „prave“ verzije, vidjet ćemo jesu li razlike toliko drastične ili će sve biti „tu negdje“. Jedina uočljivija razlika kod američke verzije jest to što su uvodne tri sekunde pjesme prvog ponavljanja rifa na samoj „Aqualung“ odsutne. Koliko je to sad velik grijeh, dalo bi se raspraviti, ali nekom drugom zgodom.

Sve u svemu, isplati se poslušati, bez obzira na mane. Ima i mnogo hvaljenijih albuma s ne baš sjajnom produkcijom. Ovdje je barem dostatna da ne ometa previše u uživanju.

 

 

Godina izdanja: 1971.

Verzija izdanja: Originalno američko 1A izdanje

Strana A:

  1. Aqualung
  2. Cross-Eyed Mary
  3. Cheap Day Return
  4. Mother Goose
  5. Wond'ring Aloud
  6. Up to Me

 

Strana B:

  1. My God
  2. Hymn 43
  3. Slipstream
  4. Locomotive Breath
  5. Wind-Up