For the Record: Remaster ploče... Da ili ne?

For the Record: Remaster ploče... Da ili ne?

Ova tema malo kasni – em sam lijen, em je naporno biti suvisao – no vrijeme je da se pozabavimo konkretnijim stvarima koje utječu na sâm zvuk albuma. Među ostalim, je li bolje potražiti original ili ne.

Nakon snimanja, dodavanja efekata te konzumiranja alkohola i/li droge koji bi posramili i Keitha Richardsa – barem do doručka – pravi se konačni miks iliti master te se pohranjuje na magnetsku vrpcu, odnosno u digitalan format. Prije tiskanja ploča dolazi još i proces dotjerivanja zvuka i tonova što ponekad zna biti nabolje, a ponekad i nagore. Kad je to gotovo, napokon kreće pravljenje matrica i tiskanje ploča. A kako se radi remaster? U slučaju glazbe nastale prije digitalne ere, treba ju prvo prebaciti u adekvatni format.

Dakle, treba početi od analogne verzije albuma, najčešće originalne vrpce, sigurnosne kopije ili jedne od kasnijih kopija što ipak nije idealno rješenje. U analogno doba je kvaliteta vrpce itekako bila bitna za daljnju distribuciju jer bi se njezinim umnažanjem postepeno srozavala kvaliteta snimke. Stoga je bilo najpoželjnije – a i dan danas jest – da se za ponovna izdanja upotrijebi magnetska vrpca što starije generacije. Kad se to obavi, upotrebljavaju se razni graničnici, kompresori i ekvilajzeri kako bi se zvuk dotjerao. Prema nekima se navedeni procesi primjenjuju kako bi se zvuk „poboljšao“, no to često i nije slučaj.

Jedan od očitijih problema jest u tome što većinu remastera ne rade isti ljudi koji su radili originalni master. Ponekad je prošlo 50-60 godina od originalnog izdanja ako ne i više. Postavlja se pitanje tko je od originalnih sudionika još aktivan na sceni – a bome i je li  živ. Remaster stoga može varirati te podosta odstupati od originalne vizije. Tonovi, boja, separacija kanala, sve može zvučati drukčije, ali ne nužno bolje. Dva primjera loše odrađenih remastera koje sam čuo jesu Dio i njegov „Holy Diver“ te većina kataloga Uriah Heepa. Ne sjećam se točnih verzija, no ipak je bitnije navesti probleme. Ionako sumnjam da ćete ih htjeti potražiti.

„Holy Diver“ je imao vrlo očit problem u potpunom nedostatku niskih tonova. Srednji i visoki su donekle bili prisutni, no zbog nedostatka niskih album je zvučao vrlo plosnato i beživotno. Istina, općenito nije imao najbolju produkciju, ali je u originalnom vinilnom izdanju imao dovoljno izražene niske tonove te nikako nije zvučao kao komad kartona. Uriah Heep je pak imao problem u separaciji kanala. Originalna britanska izdanja inače su imala uzak prostor za sve instrumente, no to je odgovaralo tonu glazbe jer je tako bio vrlo težak i pun. Remasteri su toliko povećali separaciju kanala da je zvuk postao preširok. Nema ničega da bi ga adekvatno ispunilo što na kraju rezultira i gubitkom težine po kojoj su bili poznati.

Neću poreći da ima i dobrih remastera. Odličan primjer je Zappin „Hot Rats“ i remaster talentiranog Bernieja Grundmana iz 2016. godine. Nažalost, često su to iznimke nego pravilo pa treba dobro istražiti, koliko god se poboljšao cijeli proces remastera. Postoje i drugi primjeri kad se netko previše zaigrao sa zvukom. Nabijanje niskih tonova, odstranjivanje visokih ili pak pojačavanje istih koji u originali nisu ni bili izraženi, ima toga. Svemu dodajte i probleme kompresije i rezanja zvuka, no o njima ću ipak jednom drugom zgodom. Ipak je to posebna priča od koje se svakom audofilu diže kosa na glavi, a i dovoljno sam se raspisao.

Dakle, jedan od glavnih razloga zašto ljudi traže originalna izdanja ploča? Da bi čuli kako je album ustvari zvučao. Ipak je netko uložio mnogo vremena i truda u snimanje i miksanje albuma. Ipak je riječ o neopjevanim junacima glazbe. Uz njihovu pomoć čak bi i punk mogao zvučati odlično. Ok, možda ne „odlično“. Prije tolerantno. Ta nisu čudotvorci.