Maja otkriva: "To Love/To Hold" (Johanthan)
Photo: Jonathan, credit: Filip Gržinčić

Maja otkriva: "To Love/To Hold" (Johanthan)

Remek-djelo modernog domaćeg rocka.

 

Dugo se čekao ovaj trenutak. Premda se od Jonathana i očekivalo djelo na iznimno visokoj razini, dvostruki je konceptualni album premašio sva očekivanja.

Na samom početku objašnjenje kako je izdanje pronašlo mjesto u ovoj rubrici. Jednostavno, pokušaj pisanja recenzije neslavno je propao, jer, kada se radi o nečemu ovako kvalitetnom i meni osobno fantastičnom, ponestaje riječi za objektivan opis situacije. U ovakvim je stuacijama šteta  izostaviti opis subjektivnog oduševljenja i iznenađenja kada zasigurno ne postoji kompliment koji bi mogao biti previše. 

Godina dana dijeli veliki glazbeni poduhvat riječke ekipe koja je pojavom osvježila domaću rock scenu te visoko postavila razinu kvalitete "konkurenciji". 

Na domaćoj glazbenoj sceni u svom žanru konkurencije nemaju, a rame uz rame mogu konkurirati svjetskim velikanima modernog rocka, ponekad ih čak i nadmašiti. Priča se da svako selo u Engleskoj ima jedan ovakav bend - vjerojatno slični u glazbenoj ideji, no u samoj je provedbi situacija daleko od istine. Jonathan je svjetski bend od samog početka, a svijet u koji slušatelja odvode novim albumom daleko je od svega na što smo navikli da nastane na izrazito kreativnoj riječkoj sceni.

 

 

Oba su djela čvrsto zadržala osnovni karakter benda, osnažila ga, na "To Love" ohrabrila poziciju i samouvjerenost unutar žanra; da bi na "To Hold" atmosferično kulminirala, stvoreći djelo čije spektakularne trenutke još uvijek s velikom strašću otkrivam.

 

 

Dijagnoza bi mogla biti i opsesivno-kompulzivni poremećaj, koliko je perfekcionistički i detaljistički čitav projekt nastrojen. Oprezno komponirane orkestracije dodaju zavidnu razinu glazbene kvalitete osiguravajući dugovječnost djela koje bi se za desetak ili dvadesetak godina moglo početi opisivati kao "kultno". Premda su mnogi imali slične namjere, rijetkima je pošlo za rukom napraviti nešto slično. Jonathani su to uspjeli s dva uzastopna albuma te stvorili čudo koje ne dopušta usputno slušanje. Album je produkcijski ispoliran do zadnjeg detalja, uistinu mu je teško pronaći zamjerku, a posebna se pažnja pridodala i vizualnom identitetu.

 

 

Od hitoidnih "Who Lies To Whom" i "I Never Meant To Be There" do apsolutnog emotivnog vrhunca u najduljoj, ali i najkompleksnijoj "Monkeys", svakoj pjesmi pridaju jednaku i potpunu pažnju. Ostavljaju dojam laganog, fluidnog tijeka nastajanja kompaktne cjeline koja lebdi u nekoj drugoj, očima nevidljivoj, dimenziji.

Pjesme ostavljaju bez daha, Jonathani opet briljiraju, ali ovaj put zagrebavši u najznačajnije vrijednosti glazbene umjetnosti. Nekako slutim da ipak nisu ispucali sav potencijal, ovo nije njihovo životno djelo ili vrhunac karijere, samo nagli porast pozicije na uzlaznoj putanji.