Metal detektor: Metallica - “S&M2” - dobar drugar i nakon dva desetljeća gura na staroj slavi
foto: Metallica, credit: Anton Corbijn

Metal detektor: Metallica - “S&M2” - dobar drugar i nakon dva desetljeća gura na staroj slavi

Prije dvadeset godina snimljen je “S&M”. Jedinstveni glazbeni događaj, suradnja Metallice i Simfonijskog orkestra iz San Francisca. Prema tvrdnjama Hetfielda, ova sinergija metala i klasike ideja je Cliffa Burtona čija se velika ljubav prema klasičnoj glazbi može iščitati na albumima “Ride The Lightning” te “Master of Puppets”.

Djelo se te davne 1999. i nije proslavilo maestralnim pohvalama kritike, no svejedno je do današnjeg dana zadržalo kultni status. A bogami se ni Metallica od tada nije proslavila nekim ultimativnim hitom, već bilježi više umjetničkih padova od uspona, dok stari sjaj osamdesetih nikada nisu uspjeli vratiti.

Drugi S&M snimljen je 6. i 8. rujna 2019. u Chase Centru, gradu San Francisco. Dirigentsku palicu preuzeli su Edwin Outwater i Michael Tilson Thomas koji su se pobrinuli za tipični “američki” zvuk orkestra te tako definitivno umanjili umjetničku vrijednost projekta.

 

Europska kultura, elegancija i profinjenost američkim je izvođačima klasične glazbe često nedosanjani san, uz, naravno, vrhunske izuzetke koji potvrđuju pravilo. Tako je i dvadeset godina nakon, umjesto pravilno iskorištene mogućnosti spoja žestine metal glazbe, koja je u međuvremenu u mnoštvo navrata potvrdila svoju kompatibilnost s klasikom, napravljen na trenutke nezgrapan susret prepoznatljivog karaktera Metallice i zvuka hollywoodskog orkestra. Jeftinog, plitkog, namijenjenog za akcijske blockbustere, sladunjave romantične komedije i ništa više od toga. Umjesto da im bude dostojan suparnik, orkestar se utopio u gitarskoj distorziji, traljavo prateći precizni ritam ovih thrash metal legenda. 

Krivicu trebaju istovremeno preuzeti dosadnjikavi i predvidljivi aranžmani koji na trenutke zvuče kao zakulisna glazba modernih Disneyjevih crtanih filmova, kao ljepotica 21. stoljeća koja zavodnički pokušava držati korak sa zvijeri. Sponzoruša i frajer. S time da je, začudo, ovdje frajer Metallica koja je zadržala dugogodišnji energetski standard. To je posebno jasno u nakaradnoj “The Memory Remains” gdje je izostanak vokala Marianne Faithfull nespretno zamijenjen gitarskom solažom, nakon čega su se u priču upleli, zamislite, zvončići.

Članovi orkestra tako nisu dovoljno iskorišteni za kako bi pjesme obogatili pokojom solističkom dionicom, osim u posebnoj izvedbi kontrabasista u "(Anesthesia) - Pulling Teeth", u čast Cliffu Burtonu. 
Gudači cijelo vrijeme zvuče slabašno, a na trenutke se osjeti i ritmička neusklađenost između oštrog benda i orkestra koji si je dao za pravo biti “malo više legato” nego što je trebalo.

No, to je Metallica. I kada čuješ “Master of Puppets”, “For Whom The Bell Tolls” ili “Enter Sandman” po stoti puta, bilo to s orkestrom ili bez njega, uvijek je jedinstven osjećaj. 

I tako, naš dobar druga i dalje može nastaviti živjeti na staroj slavi. A nastup s orkestrom dobar im je za CV, baš kao i svakom drugom glazbeniku. Europski je metal još uvijek nenadmašan u ovom fahu.