Možemo li biti bolji od "autentično osrednjeg" - preslušali smo pjesme Zagrebačkog festivala

Možemo li biti bolji od "autentično osrednjeg" - preslušali smo pjesme Zagrebačkog festivala

Odvojila sam vremena i poslušala pjesme koje će se ove godine natjecati na Zagrebačkom festivalu. Nadala sam se da ću, kao prethodnih godina, naći barem jednu koja će mi se svidjeti.

I jesam. Od 21 pjesme koliko je uredništvo festivala odabralo, našla sam tu jednu. Jednu jedinu pjesmu koju bih svojevoljno ponovno poslušala.

Potrudila sam se svakoj pjesmi pristupiti sa strpljenjem, uvažavajući resurse koji su uloženi u njezino stvaranje: vrijeme, trud, bar malo talenta, ali i novca. Svaku pjesmu sam ocijenila. Po svom guštu, naravno, ali imajući na umu širi kontekst. I odmah sam se susrela s dvojbom: trebam li uzeti u obzir činjenicu da smo malo tržište, da je glazbeni biznis kod nas tek u povojima, kao i poštena glazbena produkcija ili se trebam voditi istim načelima kao kada slušam bilo koju pjesmu inozemne produkcije (ne nužno samo iz engleskog govornog područja). Odabrala sam ipak ovo drugo i došla do porazne prosječne ocjene: 2,2 od 5! Pritom sam bila velikodušna.

Nije mi namjera pošto-poto blatiti Zagrebački festival, premda mislim da su takve manifestacije prilično zastarjele. No, neke stvari ipak imam potrebu napisati.

Letimičnim pogledom na popis autora, osoba imalo upućena u našu glazbenu scenu primijetit će neka imena koja su gotovo uvijek prisutna na ovakvim festivalima. Bez nekih ne možemo već i nekoliko desetljeća. I to bi bilo u redu da se nisu, čini se, uhvatili u zamku hiperprodukcije, koja kvalitetu i umjetnost stavlja tek u neki sporedni plan. Neki od njih kao da su otkrili sheme koje najbolje prolaze, pa su čak toliko zapeli u njima da mi se čini kako stalno pišu jednu te istu pjesmu, premda ih pjevaju različiti izvođači. Mala smo zemlja, istina, ali imamo mnogo pjevača i onih koji to tek žele postati. Pjevači pristaju pjevati takve osrednje pjesme, valjda jer naprosto imaju potrebu pjevati i žele biti na sceni, a možda se nadaju nekim boljim danima i boljim pjesmama. Kantautori i oni koji pišu pjesme za svoj bend (i eventualno još tek pokojeg izvođača) kao da pristaju na tu igru osrednjosti. „Autentično osrednji“ nije nešto čemu bismo trebali težiti! Čini mi se da (kant)autori ovogodišnjeg Zagrebačkog festivala, čiji rad malo pomnije pratim, nisu čak na natječaj poslali ono najbolje što su mogli u tome času dati. Ili jesu dali najbolje od sebe, a u tom slučaju bi možda bilo bolje da se nisu niti trudili, već da su ovoga puta preskočili. Nisu muze baš uvijek dostupne ni raspoložene za suradnju, jasno mi je.

Ukupan dojam pjesama ovogodišnjeg Zagrebačkog festivala je, dakle, loš. U nastajanju nekih pjesama muze su bile toliko nedostupne (ili možda raspoložene za šalu), da sam se nekoliko puta iskreno i naglas nasmijala, iz čistog očaja i nevjerice da je moguće ponovno koristiti toliko puta „prežvakane“ glazbene i poetske fraze, najčešće bez ikakve namjere da se barem poigra s klišejima.

Neki su pak „nabrijanim“ aranžmanima i pristojnom produkcijom skoro prikrili loše tekstove. I kad sam već kod tekstova... Među starijom gardom domaćih izvođača često sam znala čuti žalopojke da više nema dobrih tekstopisaca. Nisam sklona žalu za dobrim starim vremenima, pogotovo ne onima kojih se jedva mogu sjećati. No, moram se složiti s time da se tradicija dobrih tekstova, koju smo imali pogotovo zahvaljujući tzv. „zagrebačkoj školi šansone“, u nekom času gotovo izgubila, uz uvijek časne iznimke. Arsena Dedića, Dragutina Dragu Britvića, Zvonka Špišića, Maju Perfiljevu i Jakšu Fiamenga – da navedem samo velikane poezije za uglazbljivanje koji mi prvi padaju na pamet – spominje se možda povodom kakvih obljetnica, no njihov rad malo tko doista proučava.

Čini mi se da bi upravo oni trebali biti primjerom aktualnoj generaciji, ne zato što evociram neke davne dane i zvuke, nego zato što su ti ljudi naprosto znali napisati dobar tekst. Znali su što žele reći i kako tu poruku uobličiti u smislenu strukturu, imajući na umu da će se ta poruka u konačnici pjevati, bez obzira na to jesu li oni sami autori glazbe ili su taj zadatak prepuštali nekome drugome. Arsenova i Špišićeva interpretacija je vjerojatno zato bila toliko snažna – jer su razumjeli i poštovali tekst. Htjeli mi to ili ne, obraćali na njega više ili manje pažnje, tekst je ipak temelj pjesme. Tekst, a ne nasumični vokali ili slogovi koje pjevači ispjevavaju.

O razini glazbene kreativnosti i produkcijske vještine također bih mogla pisati, ali to ću ostaviti za neku drugu prigodu. Voljela bih kada bismo shvatili da ne moramo pristati na osrednjost, a pogotovo ne kvalitetu podrediti popularnosti. Možemo i moramo tražiti više i bolje od nas samih, kao i od svih ostalih sudionika naše glazbene scene. To što je ona mala ne znači da je srednja žalost najbolje čemu se možemo nadati.