Opaki klasičari: Edgar Moreau
foto: Edgar Moreau, credit: Jacky Azoulai

Opaki klasičari: Edgar Moreau

Frajer kojem PR još uvijek nije toliko agresivan da bi bio najpopularniji na sceni, ali svojom će virtuoznošću i istančanom tehnikom pokazanom na bombastičnom novom albumu vrlo skoro zasigurno zajesti na vrh.

Ni promo fotke (kao što se vidi iz naslovne ilustracije) mu nisu nešto obećavajuće, totalni ne-klikbejt, no kada preslušate novi album, dojam se opako promijeni.

Edgar Moreau (čitaj Edgar Moro) mladi je violončelist koji je, tipično, za vrijeme formalnog obrazovanja pokupio vjerojatno sve prestižne nagrade tog svijeta. Zanat je učio u Francuskoj, na pariškom Konzervatoriju kod nekog izuzetno uglednog i bitnog profesora, jjer u svijetu klasične glazbe svi su profesori od svjetske važnosti.

Budući da kao dvadesetpetogodišnjak još uvijek u biografiji nema široj javnosti zanimljive činjenice, u njemu se krije neizmjeran talent i strastvena tehnika koju posjeduju samo najveći.

 

Ujednačenost i fluidnost izvedbe, odmjerena buntovnost uz velike ambicije u kombinaciji s maestralnim, izuzetno ritmičnim djelom, na prvi pogled jednostavnim, istovremeno izazovnim za solista – Offenbachov “Veliki koncert za violončelo u G-Duru, Concerto Millitare” osvaja na prvo slušanje. Elegancija solističkih dionica koje obiluju prirodnošću i iskrenošću. Većinom vatrene, na trenutke nježne s čvrstom I samouvjerenom bazom. Uz odlučnost fantastične izvedbe orkestra, stvoreno je uistinu kvalitetno diskografsko izdanje koje će ljubitelji klasične glazbe s oduševljenjem prihvatiti. Oni koji će to tek postati, oni koji to žele postati, a još se uvijek ne usude napraviti prvi korak, ovo je savršen početak za shvaćanje sirove srži i namjere žanra, u potpunosti neopterećujuće, uhu ugodno i enormno uzbudljivo.

Na novom se izdanju našao i “Koncert za violončelo, puhački orkestar i bend”, suvremenog skladatelja Friedricha Gulde. Nešto kraćeg trajanja, ništa manje zanimljivo, u pet stavaka donosi širok dijapazon emocija uz pamtljive melodije koje će vas natjerati na ponovno slušanje te dublje istraživanje skladateljeva opusa, ali I rada malog čelista koji je velika zvijezda budućnosti.

 

 

Što si bolji čelist, to na snimkama više fucaš i dahćeš, ali, srećom, kod Edgara situacija nije toliko kritična kao kod onih najboljih.

Prije godinu dana objavio je zajednički album s pijanistom Davidom Kadouchom, ako ste zainteresirani za malo melankolije i mračnijeg zvuka u obliku sonata Strohla, Francka i Poulenca. Dobro, malo zahtjevnije štivo koje možda ne sjeda na prvu, ali nije loše za istražiti.

 

 

Na sceni je debitirao albumom “Giovincello” na kojem se našla tipična čelistička literatura Haydna, Vivaldija, Boccherinija I drugih, no najnovijim je diskografskim izdanjem dokazao da je sada u potpunosti spreman za osvajanje svjetskog vrha.

2018. bila je godina Sheku Kanneh-Masona, 2019. pripada Edgaru Moreau. Do kraja aktualne koncertne sezone operira po Njemačkoj, Italiji, Nizozemskoj i Austriji dok s nestrpljenjem očekujemo ono što će tek biti potvrđeno. Vrijedilo bi mu dati šansu uživo. Odvalio Šostakovića.