The National se vraća kući

The National se vraća kući

Nema sumnje, radi se o najljepšoj koncertno-ljubavnoj priči u samostalnoj Hrvatskoj. Istina, zvali smo mnoge velikane, no mnogi od njih su došli pomalo kasno.

Da, ugostili smo i mnogo bendova u usponu koji nas se više nisu sjetili nakon što su probili barijere prema publici i komercijalnom uspjehu. Priča oko The Nationala i Hrvata (a poglavito Zagreba) ima sve elemente glazbene romanse i filmske priče o uspjehu jednog, u početku samo ''college-rock'' benda.

Tijek te priče poznat je valjda već i onima koji The National ne slušaju. Došli su možda u krivo vrijeme, iz krivog mjesta, igrali su na krive karte. No trud, neprestano usavršavanje glazbenih vještina i vjera u sebe urodili su plodom – rasprodani koncerti diljem svijeta, headlinerska mjesta na poznatim festivalima te, naposljetku, Grammy za najbolji album alternativne glazbe na posljednoj dodjeli tih nagrada.

A zaista im nije bilo jednostavno. Rane inkarnacije benda sežu još u sam početak 90-ih, kad su pjevač Matt Berninger i basist Scott Devendorf osnovali sastav Nancy, želeći zvučati poput Pavementa. No, samo je jedan Pavement, malo koja grupa sličnog zvuka je uspjela biti zamijećena u to vrijeme u SAD-u – mogli bi reći da je ispoliraniji grunge zauzeo gotovo sav potencijalni medijski prostor. Kad je na izmaku stoljeća The National dobio svoje ime i trenutnu postavu, svirao je lagan, nepretenciozan college-rock s elementima americane i bliskog joj alt-countryja koji nije polučio praktički nikakav uspjeh. Članovi benda se sjećaju nastupa poput onog u Akronu, Ohio, gdje ih je slušao samo jedan visoki, mršavi tip s naočalama. Ni njegov bend tada nije bio u mnogo boljoj situaciji – riječ je o Patricku Carneyju, bubnjaru The Black Keys.

Tu negdje počinje naša zajednička priča. The National su se otisnuli preko bare da vide hoće li barem tamo netko zagristi za njihov drugi studijski album, ''Sad Songs for Dirty Lovers''. U zagrebačkom je KSETU u svibnju 2004. zagrizlo 60-ak duša, a danas o tom nastupu pričamo kao o najlegendarnijem od svih nastupa ''malih'', neovisnih bendova u posljednjih 30 godina u Lijepoj Našoj. Otada smo samo nastavili gristi: Pauk 2007., Boćarski dom 2010., Terraneo (Šibenik) 2011., Šalata 2013. te čak tri nastupa na SuperUhu u Šibeniku 2014. godine. I tu je nakratko stalo, četiri godine se čine strašno dugima, neusporedivo čak i s onim razmacima od tri godine koje su nekako izdržali prvi hrvatski fanovi ovog benda.

Za sve ono što se između dogodilo nema dovoljno mjesta u ovom tekstu. No, ima za pokušaj obrazlaganja ''zašto''. Zašto je The National uspio, a toliko ''hipsterskih'', ''dad-rock'' bendova nije? Ne samo kod nas, The National ima nikad veću bazu obožavatelja u svijetu, dok smo na brojne njihove vršnjake već zaboravili ili zaboravljamo. Usporedimo ih samo s sugrađanima i suvremenicima Interpol, koji su i dalje aktivni i koji su pružili solidan nastup u Zagrebu prije dva tjedna, ali nisu pokazali da su i dalje bend koji treba pratiti.

Najvažnije za njih, kao i za svaki bend je činjenica da nisu prestajali stvarati glazbu po vlastitom nahođenju. Bio je to zvuk daleko od onog što je u to vrijeme bilo najpopularnije, a svojim su se spojem americane i post-punka u drugoj polovici prošlog desetljeća ''borili'' protiv hrpe tročlanih sastava koji su svojim (pre)jednostavnim beatovima i prekomjernom upotrebom Moog sintisajzera do kraja banalizirali izraz ''indie-rock''. The National nemaju više od dva (pod)žanrovski slična albuma, a i na svakom od njih ima međusobno potpuno različitih pjesama. Polako su gradili svoj ''The National'' zvuk kojeg možemo pratiti, slažete se, negdje od ''Alligatora'' nadalje. Nema sumnje da ćemo prepoznati pjesme i za koje nismo sigurni da su njihove, kao što to uspijevamo za RHCP ili U2, bez obzira na stil pjesme. Vrlo važnim ovdje smatram i činjenicu da su, unatoč sve većem komercijalnom uspjehu, ostali vjerni neovisnom diskografu, u njihovom slučaju 4AD. Ne mora značiti kako bi prelazak na major label iskvario bend (imamo dobar primjer u The War on Drugs), no zasigurno im trenutni diskograf omogućuje mnogo više kreativne slobode nego što bi to učinio netko od velikana. A 4AD i kreativna sloboda su postali sinonim kroz posljednja tri i pol desetljeća.

Taj njihov zvuk koji je osvojio i mene i većinu vas koji čitate ne da se tako lako rekonstruirati, naročito ne riječima. Iako ne zvuče kao nijedan drugi (poznatiji), i oni su krenuli od proučavanja kako sviraju, pjevaju i skladaju drugi te su na zanimljiv način spojili uistinu šarolike utjecaje. Matt je glasom i karizmom Leonard Cohen nove generacije, a na sličan način kao i pokojni bard ozbiljne stihove pjeva s dozom sarkazma, a neće se libiti (iako manje u posljednje vrijeme) ni u neočekivanom trenutku ubaciti pokoju sočnu f-riječ. Braća Dessner visoko su obrazovani gitaristi koji djeluju poput hodajuće kajdanke svih mogućih žanrova rocka, ali i ostale popularne te ozbiljnije glazbe. Na njih su podjednako utjecali The Grateful Dead i Steve Reich – teško za zamisliti, ali sve je jasno kad ih se čuje, a naročito i kad ih se vidi uživo. Drugi par braće blizanaca, Bryan i Scott Devendorf, su puls benda i uglavnom nepogrešivi poput metronoma. No, i kad ''udaraju'' najjače, opet emitiraju neku baršunastu mekoću koje dovoljno osjećamo i kod blizanaca Dessner te Berningera. Upravo zato su trenuci kad svi (a najviše Matt) ''polude'' na pozornici toliko efektni i katarzični.

A nama sve to zvuči još za klasu bolje jer imamo taj čarobni sastojak nasušno potreban za koncerte za pamćenje: dio smo obitelji The National. I oni koji ih slušaju prvi put (ja se spremam za treći) i, oni malobrojni, (ako nitko drugi, onda Mate Škugor) po deveti put. Šalata će biti popunjenija, spremnija i, vjerujem, još zadovoljnija nego prije točno pet godina. Jedina prava nepoznanica je: gdje će Matt pjevati ''Mr. November'' ovaj put?!