Tool ili Kako (ne) tuliti drugima

Tool ili Kako (ne) tuliti drugima

(Druge opcije su bile „Tuliti ili ne tuliti“ i „Mnogo tuljenja ni za što“)

Da skratim priču: album je dobar. Poslušajte ga. Ako očekujete beskonačne hvalospjeve i kvaziintelektualne izjave o njihovoj virtuoznosti, prestanite čitati jer će vam prva rečenica ovog uvoda biti sasvim dovoljna. Sad zaozbiljno.

Kraj kolovoza je imao mnogo različitih značenja, ovisno koga se pita. Nekima je to bio kraj ljeta, prestanak odmora i povratak u gradsku vrevu i vrelinu. Drugima je to bio blagoslov jer „napokon se bliži kraj ljetu“. Većini alternativaca? Njima je pak bio razlog za veselje jer je izašao novi album Toola. Da, nije bila zakašnjela prvoaprilska. Zaista su izdali novi album. Kako su gore navedeni alternativci reagirali? Sveopćim oduševljenjem, ekstazom, doživjeli su nirvanu – ne, ne tu, onu drugu – uzeli godišnji, preslušali album 20 puta u jednom danu i napisali kilometarske hvalospjeve i analize kao dokaz genijalnosti samog benda. Zašto i ne bi? „Izašao je novi album Toola!!“, uzviknuli bi da ih pitate.

Kako sam ja reagirao? A u kurac, izašao je novi album Toola!! U roku od 5 sekundi će me ili Maja ili Mirta (Op.A. Moje urednice. P.S. Ljubim vas, nemojte me ubiti.) ugnjaviti da ga recenziram. Još gore, htjet će da napišem nešto pozitivno!!! (P.P.S. Maja, Mirta, ipak me ubijte). Nasreću, osim u mojoj glavi, potonje se na kraju nije dogodilo, ali novi album je i dalje vani. Ne mogavši ukrotiti znatiželju valja li uopće, odlučio sam ga preslušati. Tko zna, možda ću nešto pametno moći reći. Ako ne, barem vam je ovaj tekst bio zanimljiva razonoda, zar ne? Stoga sam suzdržanog stava i objektivnog uma zaronio u dugo očekivani „Fear Inoculum“.

Kakav je dojam ostavio? Pozitivan. Kako god se okrene, album je dosta dobar. Vidi se da su sazreli kao glazbenici i razvijali dalje svoj upečatljivi stil te nisu dopustili da pauza od 13 godina utječe na njihovu motivaciju… Iiiii to bi bilo to… Razočarani? Ja nisam jer, iskreno rečeno, nikad nisam bio neki ogromni obožavatelj Toola. Da se razumijemo, slušam ih tu i tamo, ali nikada nisam shvatio cijelu famu oko njihovog opusa. Ne znam, možda je razlog u tome što sam ih relativno kasno počeo slušati. Da sam bio nabrijani pubertetlija kad sam ih prvi put čuo, možda bi me težak zvuk prijašnjih albuma i hrpa simbolike impresionirali pa bih i ja sad bio njihov strastveni pristaša koji analizira svaki detalj albuma tražeći skrivena značenja. Ovako sam došao do njih 5-10 godina… zreliji? Ajmo reći stariji. Ta nisam kruška. Dakle, 5-10 godina stariji, ne nužno pametniji, ali izložen različitim glazbenim i drugim formama da me je na kraju vjerojatno bilo mnogo teže impresionirati. Hmm… Dragi dnevniče, jesam li star ili samo nadrkan?

Je li album mogao biti bolji? Itekako, ali realno gledano, teško da bi na bilo koji način mogao biti neko revolucionarno djelo koje su svi očekivali. Osobnog sam stava da izvođači mogu inovirati 10-ak godina, a nakon toga usavršavati zvuk kojim su se definirali. Dodajte svemu da 13 godina od zadnjeg albuma nije mala stvar. Kvaliteta nije proporcionalna vremenu koje se čeka jer tim bi tempom „I/O“ Petera Gabriela čiji je koncept nastao 1995.(!) trebao biti apsolutno remek-djelo te alfa i omega moderne glazbe kad jednom izađe – ako će ikada i izaći. Albumi bi se ipak trebali objavljivati češće od popisa stanovništva.

Koji bi bio konačan zaključak cijele ove priče? Tko čeka, taj i dočeka? Tresla se brda, rodio se miš? Bolje vrabac u ruci nego golub na grani? Sve zajedno? Ovisi, pitate li mene, sebe, prosječnog tulovca, svog susjeda, dobit ćete različite odgovore. Ili je jedino bitno to da je novi napokon album izašao pa nema više nagađanja? Vjerojatno. Čekanju je (napokon) kraj. Fanovi mogu mirne duše preslušati album, napisati svoje analize, nastaviti sa životom i prestati tuliti – jebiga, morao sam – kad će novi album. Barem dok ne najave idući. Koji će, nadam se, izaći prije negoli stari fanovi dobe unučad i ne indoktriniraju male tulce… Ok, sad fakat prestajem.