David Gilmour: Ne toliko sretno, koliko za njega neobično
19.09.2024. 08:35
Članovima Pink Floyda – tadašnjim i sadašnjim – nikad se nije žurilo izbaciti novi uradak. Germanska radna navika nije se baš poklapala u njihovu filozofiju. Tako i u Gilmoura. Nepoznat u smislu hiperproduktivnosti, ali po velikom razmaku između albuma bome jest.
Ta „Rattle That Lock“ od novog uratka udaljen je isto koliko i od „On an Island“ – devet godina. Naravno, kad uživaš tantijeme i rasprodane koncerte, baš ti se i ne žuri zasukati rukave. Inače je dosad izbacivao solidne uratke. Ni blizu vrhuncima „Pink Floyda“, doduše. Međutim, izgleda da je „Luck and Strange“ označio pomak.
Za početak, znatno manje zvuči kao da ga sačinjavaju ostatci ostataka. (Pre)česta mu je bila tendencija reciklirati stare figure i estetiku uz tek pokoje odstupanje. Ovdje pak kao da je dobio inspiraciju te odlučio proširiti repertoar – samovoljno. Ima dosta blues rocka koji na „Luck and Strange“ – pjesmi, jel' – podsjeća na ranije dane, ali bez meditativnih rifova. Sjetnost je ustupila mjesto nježnom bluesu sirovih emocija. Naravno, ima tu i produkcijske raskoši pa izvedba ipak više naginje stadionima nego lokalnim pubovima. Istim smjerom kreće se i produkcijska strana.
Naime, zvuk je dosta direktan. Na trenutke zvuči kao tipičan suvremeni rock – pomalo kockasto i klaustrofobično – da bi pak zaorio agresivnim, tamnim zvukom psihodelične epohe britanskog rocka. Uostalom, dovoljno je star da je i njoj doprinio. Ima i par ugodnih iznenađenja. Među njima je i opći dojam „Dark and Velvet Night“. Nestašnost nekako je prikladan epitet te pomalo iznenađuje u opusu inače britanske suzdržanosti… A možda je to samo utjecaj Polly Samson. Također, Romany Gilmour – kći, ako već niste pogodili – svojim glasom vodi glavnu riječ na „Between Two Points“. U tom slučaju, blažene bile žene u rocku.
Sve u svemu, dobro je čuti kad se stari konj poput Gilmoura makne iz vlastite zone ugode i odluči isprobati nešto novo – bez obzira na to koliko etabliran i popularan bio. Kvalitetan je on glazbenik, nema sumnje, ali ponekada i takve treba malo prodrmati. Ipak ga je Waters najbolje opisao: odličan gitarist, ali ga netko mora lupit nogom u guzicu da bi se pokrenuo (parafraziram jer mi se ne da listati „Kad svinje polete“). Dakle, sva sreća da je ovak' (ne)običan?
