Albumi

Jako opasan ugriz štakora

Jako opasan ugriz štakora

Ferenščica se smjestila na istoku grada. I to u onom njegovom najsivijem i najtmurnijem dijelu. Zaboravljen je to kvart - ako tamo ne stanuješ, male su šanse da će te put tamo nanijeti. Pa ipak, ako ti se to iz tko zna kojeg razloga dogodi, osjećat ćeš se kao da si bačen dvadeset i pet godina unatrag, tamo negdje u doba rata. Trošne fasade starih zgrada te blatnjave i prljave ulice služe kao kulisa za lijenu paradu mršavih pasa, ružnih mačaka, i tu i tamo pokojeg bezvoljnog penzionera s hodalicom. Nigdje dječje cike, buke automobila ili barem... Čekaj! Što se ono čuje? Usred tog omamljujućeg ništavila, iz neke garaže dopiru zvuci najboljeg garažnog punka kojeg si ikad čuo. To su momci iz Eke Bube. Priđeš li im (što ti toplo preporučujem), primijetit ćeš da imaju štakora. Pusti mu da te ugrize, isplati se.

Teško je ustvrditi koliko bend točno postoji, podaci su dosta opskurni. Valjda nekih pet godina. U međuvremenu su izdali nekoliko EP-eva koji su uvijek bili dobri, ali su mahom bili orijentirani na onaj tip garažnog rock'n'rolla kakav kod nas sviraju Thee Melomen ili Erotic Biljan and His Heretics, a koji se iz nekog ne baš shvatljivog razloga smatra penzionerskom glazbom. Bilo kako bilo, lagao bih kad bih rekao da su kroz ta izdanja i brojne svirke po Medici i Močvari uspjeli privući neku veću pozornost publikama. Koliko god taj epitet bio laskavo intoniran, „najbolje čuvana tajna zagrebačkog undergrounda“ u praksi ipak znači samo to da te nitko ne sluša.  No, ne lezi vraže, u nekom trenutku tu dolazi do promjene kursa, vjerojatno stoga što su dokonost Ferenščice odlučili liječiti abnormalnim količinama speeda. Da, Eke Buba su odjednom od garažnih rokera stare škole postali pomahnitali divljaci spremni da vam ispremiješaju utrobu svojim neopisivo brzim i energičnim punk'n'rollom koji će, ako ga budete konzumirali nesvjesni indikacija, mjera opreza i nuspojava, vjerojatno izazvati srčani udar. Opasna je to glazba, dosta im je bilo zajebancije, odlučili su pokazati svijetu svog bijesnog štakora i nahuškati ga da grize sve što vidi oko sebe. I to im je bila najbolja odluka koju su mogli donijeti, jer su se iz prethodne kvalitetne ali ipak nedovoljno upečatljive rokerice, odjednom pretvorili u nešto ipak puno intrigantnije, posebnije i bolje. Ne mogu točno odrediti koliko je taj proces preobrazbe trajao, ali znam da je pečat na njega udaren nedavnom svirkom u Attacku s Bad Noids i Death Row Groupies, kad su nas sve skupa apsolutno otpuhali i priredili jedan od bombastičnijih nastupa viđenih u zadnje vrijeme.

Kao dokazni materijal za sve to skupa, otprilike taman u to doba im je pod okriljem Doomtown Recordsa izašla kazeta imena "Rat Bite". Na njoj se sve što sam vam napisao u gornjem odlomku da sasvim jasno primijetiti, od korijena u garažnom rocku ranih sedamdesetih, pa sve do modernih mutant hardcore punk strujanja - sve upakirano u energetsku bombu od petnaestak minuta divlje i nasilne, ali i pažljivo aranžirane i znalački odsvirane rasturačine. Ispada da su svirajući rock'n'roll godinama stekli talent koji mnogi bendovi ovog fazona nemaju, a to je onaj da uz luđačku brzinu i silinu uspijevaju istovremeno imati zarazne melodije i progresije akorada koje unatoč svojoj nekonvencionalnosti ulaze pod kožu i tjeraju da premotaš na početak i iznova proživiš tih petnaestak minuta zavodljivog ludila. Mnoge smo garage punk bendove sa svih strana svijeta u Zagrebu mogli vidjeti kroz godine, sasvim dovoljno da se može mirne duše ustvrditi kako ova trenutna inkarnacija Eke Bube s mnogima može stajati rame uz rame, dok mnoge jede za malo slabiji doručak. Dovodi nas to do zaključka kako je ova kazeta jedno globalno vrlo relevantno izdanje, usudio bih se reći među najboljima u svijetu ove godine. Jer ima sve krucijalne sastavne dijelove – prljavost, masnoću, luđaštvo, nepredvidljivost i nasilnost svirke, u kombinaciji s otuđenošću, prgavošću, demencijom te rastrojenošću lirike. Prepoznao je to i eminentni Youtuber Jimmy koji nas na dnevnoj bazi obasipa najboljom garažnom glazbom, te je uploadao ovaj album na svoj kanal prije nekoliko dana, čime je službeno stavio Ferenščicu na svjetsku punk mapu. 

Iako obično ne razbacujem takvim izjavama, ne preostaje mi ništa nego da ustvrdim kako je ovaj album nešto najbolje što se domaćoj punk sceni ove godine dogodilo. Usprkos tome, čak ni na toj našoj maloj „domaćoj punk sceni“ nema dovoljno ljudi zainteresiranih za ovakve garažne udare da bi izdanje naišlo na odgovarajući feedback, a pogotovo možete biti sigurni da ga nećete vidjeti na godišnjim listama koje će ubrzo preplaviti portale i tiskovine, ta će „alternativna“ mjesta biti rezervirana za Punčke i... ne znam... Big Strip Gorilu. Možda to i nije tako loše, to će Eke Buba štakora samo dodatno razbjesniti. Pa će do sljedećeg albuma postati još višestruko brži, jači i luđi, ako je to uopće moguće.  Ja mu se ipak neću zamjerati, dat ću mu ono što zaslužuje. A to je desetka, i srdačne čestitke na jednom opasno jakom ugrizu.

Popis pjesama:
1. Braindead
2. Fuck You
3. Booze
4. Rat Bite
5. I'm An Addict
6. Robot Flesh
7. Sunday
8. Red Planet
9. Usual Suspect
10 . Phone Book Killer

Top pjesme*

Marin Tomić (Ujak Stanley)
Marin Tomić (Ujak Stanley)

"Meni je najbolje kad mi je dobro."