Mistika i riffov dobro se slažu: Sólstafir- Endless Twilight of Codependent Love
19.12.2020. 10:37
Vraćam se na Island. Nažalost, ne za pravo. Jednom kad svijet izađe iz ovog ludila i aerodromi počnu ponovno funkcionirati, otići ću tamo.
Na tom su mi putu vodiči stari znanci Sólstafir, koji su nedavno objavili novi studijski album „Endless Twilight of Codependent Love“.
Naslov me pomalo zabrinuo. Osim što zvuči pomalo nezgrapno, činio se kao najava tekstova na engleskom, a stihovi na islandskom jedan su od ključnih elemenata atmosfere koju ovaj bend svojom glazbom stvara. Ipak, knjige ne treba suditi po koricama pa tako ni albume po nazivima. „Endless Twilight“ kvalitetna je kolekcija novih uradaka koja se nastavlja na svojeg prethodnika „Berdreyminn“. Kao sastav pronašli su balans između glasnog i atmosferičnog, između teških riffova i ambijentalnih melodija. Vidi se da prate trendove u post-rocku i srodnoj glazbi, ali se ipak često vrate i u prošlost, u neke malo žešće i mračnije vode. Tako prva pjesma „Akkeri“ iznenađuje slušatelja nenadanim, ali svakako dobrodošlim tremolo pickingom tipičnim za black metal. Sólstafir u početku i jest svirao black metal, tako da je ovo zgodan podsjetnik na njihove korijene. Zapravo je ovo ogledan primjerak glazbe Sólstafira: glazba prepuna kontrasta, surovosti i topline baš kao i zemlja iz koje potječu; glazba koja bi mogla biti soundtrack bilo kojeg islandskog filma.
Upravo je ta slojevitost i vještina pisanja pjesama jedan od zaštitnih znakova Sólstafira. Podjednako ih inspiriraju i black metal i prog rock i oni se to ne srame pokazati. Iz jedne se melodijske dionice može iščitati mnoštvo emocija. Tu kvalitetu dijele i „Drýsill“ i „Rökkur“, ali i „Her Fall From Grace“, jedina pjesma na engleskom jeziku. Pjesma je solidna i zapravo engleski toliko ni ne smeta, jedino što malo grebe uho je „nanananana“ dio koji je više cheesy od pizze s četiri vrste sire i osobno bih ga izbacila. Sve su dosad analizirane pjesme bile dobre, ali emocije koje pobuđuju uglavnom su melankolične, sjetne. Gdje je tu kontrast? U ostatku albuma, naravno.
Na „Dionysus“ pjevač Addi Trygvasson daje svoju najglasniju i najžešću vokalnu izvedbu u zadnje vrijeme. Cijela je pjesma bombastična, snažna, pomalo hedonistička kao i bog s kojim dijeli ime. „Alda Syndanna“ puna je odličnih gitarskih dionica. Dobro je poznata činjenica da Sólstafir voli Sergia Leonea i njegove spaghetti-westerne: utjecaj takve glazbe kod njih se čuo još i prije (na Otti im je jedan od glavnih instrumenata upravo banjo), a na Endless Twilightu je sveprisutan u pjesmi „Ör“. Posljednja pjesma „Úlfur“ odlično zaokružuje album kao cjelinu i lijepo spaja sve navedene elemente koji obilježavaju ovaj album. Odličan i iznimno glazbeno zanimljiv kraj za album.
Ovo je album za koji je potrebno dosta strpljenja i vjerojatno neće svakome „sjesti“ na prvu. Dapače, preporučljivo ga je odslušati više puta jer se u svakom slušanju otkrije nešto novo. Tekstovi se uglavnom bave depresijom i mentalnim zdravljem i iako možda nećete razumjeti islandske riječi (iako nikad nije kasno za učenje novog jezika!), definitivno ćete razumjeti značenje. Neke su stvari ipak univerzalne i prelaze jezičnu barijeru.
Iako je malo slabiji od sad već kultne „Ótte“ ili „Svartir Sandara“, „Endless Twilight“ još je jedan dobar album u diskografiji Sólstafira. Vrijedi ga poslušati i osjetiti sav eskapizam koji nudi. Neka vas povede na glazbeno-terapijsko putovanje. Sada je nešto takvo bitnije nego ikad.
Popis pjesama:
- Akkeri
- Drýsill
- Rökkur
- Her Fall From Grace
- Dionysus*
- Til Moldar
- Alda Syndanna
- Ör
- Úlfur*
*top pjesme
