Albumi

Recenzija albuma: No Joy – More Faithful

Recenzija albuma: No Joy – More Faithful

Kanadski noise-pop bend No Joy pokrenule su 2009. godine Jasamine White-Gluz (vokali, gitara) i Laura Lloyd (gitara). Ženskom tandemu naknadno se priključio bubnjar Garland Hastings, a poziciju stalnog basista, sedmog u nizu od formiranja benda, od 2013. zauzima Michael Farsky.

Potpisavši ugovor s diskografskom kućom Mexican Summer, 2010. izdaju debitantski album Ghost Blonde. Drugi studijski album, Wait To Pleasure, objavljuju 2013. godine. Oba su albuma naišla na pozitivne kritike, priskrbivši bendu, čije se zvukovno uporište uvelike oslanja na shoegaze kasnih 80-ih, reputaciju perspektivnog sastava koji iz izdanja u izdanje, eksperimentirajući s već utabanim žanrovskim odrednicama,  proširuje svoju soničnu paletu. To potvrđuje i njihov treći studijski album, More Faithful, izdan 9. lipnja putem etiketa Mexican Summer i Arts&Crafts. Producentsku je ulogu na aktualnom uratku imao Jorge Elbrecht, multiinstrumentalist koji stoji iza projekata Lansing-Dreiden i Violens, široj publici poznatiji kao član psihodeličnog pop sastava, Ariel Pink's Haunted Graffiti. Ono što karakterizira More Faithful u odnosu na prethodna dva albuma, kreativniji je pristup procesu snimanja, s obzirom na to da je dio tog posla obavljen u izoliranom dijelu Kostarike, konkretnije u Elbrechtovu studiju na napuštenoj farmi. Drugi dio snimanja odrađen je u studiju Gary's Electric u Brooklynu. Distinkcija između ruralnog i urbanog iskustva pri stvaranju albuma uočljiva je i na samom materijalu – čitav je album satkan od kontrastnog poigravanja harmonije i kaosa u kojem članovi benda uspijevaju kontrolirati transformativnu narav istih, što u konačnici rezultira postizanjem balansa i slušljivom, nerascjepkanom cjelinom.

Uvodna pjesma, Remember Nothing, bučna je i energična traka prošarana elementima shoegazea i post-punka, s prigušenim vokalima koji pridonose maglovitoj atmosferi u kojoj se lako začahuriti. Nakon žestokog početka, slijedi pjesma Everything New,  snena pop balada u kojoj se seduktivna bas dionica i distorzirane gitare isprepliću s ugodnim ženskim vokalima. Za pjesmu je početkom ovog mjeseca objavljen i službeni videospot.

Sljedeće dvije pjesme, Hollywood Teeth i Moon In My Mouth, također su izdane kao najavni singlovi albuma prije njegova službenog objavljivanja. Dvominutna Hollywood Teeth je power pop pjesma koja, sukladno promjenjivosti i nepredvidljivosti kao dvjema okosnicama ovog izdanja, ponovno nameće brži i agresivniji ritam sa samog početka albuma, dok Moon In My Mouth, pjesmu koju bih izdvojila kao jednu od dražih na albumu, krasi atmosferična tekstura koja, u kombinaciji s hipnotičkim gitarama i basom te snenim vokalima, izaziva sedativan učinak i idealan je soundtrack za lijeno izležavanje na nekoj zabačenoj plaži. Burial in Twos jekovita je i pulsirajuća u prvom, elektronski ofarbanom, dijelu koji bi lako mogao biti uvršten ili zamišljen kao zvučna podloga u nekoj od Goslingovih automobilskih scena u filmu Drive, dok u drugom dijelu prerasta u međuigru vrludavog analognog sintisajzera, bubnjeva i odzvanjajućih vokala. Corpo Daemon je, poput Hollywood Teeth, jedna od onih kraćih, ali kaotičnijih traka na albumu u kojima ženske vokalne dionice imaju svojevrsnu ulogu instrumenta koji disonantnom košmaru u određenim trenucima daje injekciju smirenja, sprječavajući time bučnu glazbenu podlogu da se otme kontroli. Čitav je album naizmjenično strukturiran na način da se teži i lakši ritmovi po principu par – nepar izmijenjuju, s tim da je u svakoj pjesmi prisutna doza onog suprotstavljenog, što ne dopušta toliko prostora monotoniji pri slušanju albuma u cjelini. Bolas karakterizira psihodelična zaigranost melodičnih gitara u kombinaciji s ženskim i muškim vokalima, dok Chalk Snake zvuči poput distorzičnog krika u akustičnoj sobi punoj ogledala. Elektronski bubnjevi i zabačeni ženski vokali dominiraju pjesmom do trenutka kad glavnu ulogu preuzima sazvučje klavira i cvileće grunge gitare koja nakon nekog vremena potiskuje klavir i prelijeva se u sljedeću pjesmu. Još jedna u nizu nježnijih traka na repetoaru, Rude Films, iz optimistične vibre plesnog pop početka odskače u nešto žešći grunge teritorij u refrenu. Pretposljednja je stvar, I Am An Eye Machine, zapetljana u opuštajućem, ambijentalnom zvuku koji stupnjevito uranja u melankoličnu smjesu gitara i basa obavijenih krhkim muškim vokalom. Album zatvara pjesma Judith, koja nanovo objedinjuje neke od suprotstavljajućih elemenata utkanih u ovo izdanje – zavodljiv vokalni performans ženskog dijela benda  i uigranost čitavog kvarteta u instrumentalnoj izvedbi. Simultanom uporabom agresivnog rock pristupa i glatkog pop senzibiliteta, No Joy su izbacili neobično koherentno i slušljivo izdanje taman u ljetnom periodu koje je za preslušavanje ovakvog albuma i najpogodnije.

 

 

Popis pjesama:

01. Remember Nothing
02. Everything New
03. Hollywood Teeth
04. Moon In My Mouth*
05. Burial In Twos*
06. Corpo Daemon
07. Bolas
08. Chalk Snake
09. Rude Films
10. I Am An Eye Machine*
11. Judith

*top tracks

Ena Carić
Ena Carić

Catching signals that sound in the dark