
Svemirko „Skalamerijom“ donosi đuskanje iz budućnosti
28.11.2020. 16:40
Dok mali fan koji živi u meni vrišti od sreće, sabirem misli i pokušavam ih sastaviti u smislenu cjelinu, što nepristranije i ''objektivnije'', valjda.
Određeni hype vladao je već neko dulje vrijeme, nakon što je Svemirko još početkom godine najavio izlazak svog trećeg albuma, a nakon toga ga odgodio (i nastavio ga odgađati) i tako nas gurnuo u još veće iščekivanje.
U samo tri godine, Svemirko je postao svojevrstan fenomen koji je zavladao regijom i apsolutno je zaludio svojim synth pop melodijama. I evo, nakon ''Vanilije'' i ''Tunguzije'' s kojima je doživio odličan uspjeh, pred nas je napokon stavio ''Skalameriju'', kako sami kažu, posljednji dio ''-ija'' trilogije.
Najluđi i najprogresivniji dosad, ovaj nam album donosi đuskanje iz budućnosti. Nadam se bliske budućnosti. Riječ ''skalamerija'' predstavlja predmet, spravu ili građevinu koja je napravljena nevješto, odnosno sklepanu gomilu predmeta koja bi trebala imati neku svrhu. Simpatično je i vrlo domišljato, ali i lažno skromno, što su upravo taj termin povezali sa svojim albumom jer mislim da je ipak ispalo kako je on jedna smislena cjelina, ako bi se itko uopće i smatrao kompetentnim za određivanje onoga što jest, a što nije smisleno u ovakvom svijetu.
Uostalom, vidljiv je i koncept nastao protezanjem motiva tuge i nedostižne ljubavi koji se kanaliziraju kroz glazbu u nadi da će upravo ona pružiti utjehu. Svemirko se u svom trećem izdanju potpuno oslobodio i donio nam jedan ludi, plesni te lirički jako, jako zanimljiv, emotivan i šaren album. Vjerujem kako vam na prvo slušanje neće biti u potpunosti jasno što se tu događa, ali obećajem da se svakim novim slušanjem stvari čine puno jasnije i smislenije, zato, između ostalog, preporučam repeat.
''Skalameriju'' čini devet pjesama okupanih u synthevima, gitarama koje na ovom albumu najviše dosad dolaze do izražaja i uklapaju se kao jedna inovativna, fantastična komponenta, te Markovom glasu koji savršeno odgovara stihovima opjevanima iz perspektive prevarenog i povrijeđenog, čak bih se usudila reći i patetičnog dečka.
''Uvod u skalamerizam'' snažno i ambiciozno otvara album i put prema dimenzijama svemira koje ćemo otkrivati slušanjem svake pjesme. Na prvoj su pjesmi bubnjevi najistaknutiji i upotrijebljeni kao snažan adut za pojačavanje prvotnih dojmova i emocija zbog čega nas odmah na uvodu ne ostavljaju ravnodušnima i lansiraju nas u svoje glazbene sfere. Opisom tužnog i usamljenog stanja te stihom ,,doživotno ležim na kauču'' uvode nas u atmosferu i psihički pripremaju na emocionalni rollercoaster.
Sljedeća pjesma, ''Južni trans'', neodoljivo podsjeća na plesne ritmove iz 80-ih, a najviše pažnje privlače električne gitare koje pjesmu čine eklektičnom. Tema uplakanog i zaljubljenog dečka koji zna za aferu svoje djevojke te zbog toga pada u trans nastavlja se i klizi do kraja albuma. Istovremeno, slušatelje bacaju u trans svojim ludim melodijama i mješavinom gitarskih riffova i karakterističnih ''svemirko-syntheva''.
Sa, za razmjere tipične za Svemirka, divljih gitara sljedećom nas pjesmom prebace u nokturalni ambijent obojen basovima i synthevima uz perkusijsku pozadinu. Uz malo lamentacije, malo stalkanja i paranoje priča se nastavlja, a senzibilitet se pojačava na ''Dok ja spavam'' te u nama izaziva suosjećanje ili čak (samo)sažaljenje.
Snovi u kojima se pojavljuju žito i lan, kao metafora za bezbrižnost, nesumnjičavost i mir, stavljeni su u kontrast s čitavom jednom radnjom čiji je ishod upravo onaj loš scenarij. Elementi trance i elektronske glazbe pojavljuju se kao jedna od novina u Svemirkovom stilu i opusu, i to na pjesmi ''Još sam pri aparatu''. Sintisajzerom su uz teški, debeli bas dobili nov i unikatan zvuk. Slično se pojavljuje i u sljedećoj, ''Mažemo se bolje'', ali na puno plesniji i ritmičniji način, s razigranim zvukom gitare kojima nas odvode u prostore i vremena u kojima je normalno plesati u neonom okupanom discu prepunom ljudi.
Fascinantno je kako stihovima uspijevaju izbjeći svakom klišeju i sladunjavosti, dok su istovremeno vrlo osjećajni. (Za potpuni je doživljaj ove pjesme i dijelova koji su izgovarani tihim glasom najbolje koristiti slušalice.) Prepuštanje tuzi i, umjesto zaborava, konstantna vraćanja ''njoj'' kroz refrene i prihvaćanje svoje egzistencije i vrijednosti samo u odnosu s ''njom'' u vrlo iskrenoj ''Rijeka suza stati neće'' dopušta nam da shvatimo da je ponekad u redu samo biti tužan i postojati, prepustiti se patetici.
To je sam vrhunac onog emo-macho popa na koji se Svemirko referira od samih svojih početaka. Ako mislite da vam je dosad sve bilo poznato, onaj ''upitnici iznad glave'' moment će se sigurno pojaviti na neobičnoj i egzotičnoj ''Tanekoko'', jer ,,nitko ne zna šta je to'', a ritam će vas nastaviti nositi i na ''Lako je voljeti'' koja graniči sa psihodelijom. Mješavinom plesa i plakanja, dolazimo do kraja ''Skalamerije'' koju je svečano zatvorila ''Nikad više ništa''.
Savršen zaključak i zaokruživanje priče ispričane ovim albumom, ali i trilogije, te pristojan pozdrav iz studija prije objave pjesama koje su toliko odgađali pustiti u svijet. ''Skalamerija'' je definitivno album koji zaslužuje vašu pažnju i ljubav.
Popis pjesama:
- Uvod u skalamerizam
- Južni trans
- Dok ja spavam
- Još sam pri aparatu
- Mažemo se bolje
- Rijeka suza stati neće
- Tanekoko feat. Dino
- Lako je voljeti
- Nikad više ništa