Nina Romić
13.11.2014. 14:16
Nina Romić jedna je od naših vodećih kantautorica čiji albumi redovno dobivaju visoke ocjene kritike, ali i publike. Uoči promocije njenog trećeg albuma, Stablo, koje je ovih dana objavljeno i na vinilu, s Ninom smo popričali o radu na albumu, radu s drugim glazbenicima, njenoj ljubavi prema tradicijskoj glazbi, ali i našoj kantautorskoj sceni koju zdušno podržava od samih početaka svoje glazbene karijere.
Tvoj treći album Stablo proljetos je ugledao svjetlo dana i dobio visoke ocjene kritike. Koja je razlika između Stabla i prethodnih albuma po pitanju glazbenog stila?
Glavna razlika je u kontinuiranom radu s bendom jer sam prethodna dva albuma snimila s manje muzičara. Prije nisam imala bend s klasičnom ritam sekcijom. Kada sam se našla s ljudima s kojima danas sviram, shvatila sam da je glazba otišla u jednom drugačijem smjeru. Dalje od one ogoljene akustike s početka, od ezoterije i šume reverba, i od tog minimalističkog pristupa. Ovaj album je snažniji, čvršći i na njemu se nalaze stilovi koje možda nisam prije koristila. Svaki od članova benda ima neke svoje muzičke preferencije: Petar voli funk, Fred avangardu, Naranča voli punk i elektroniku. Ti različiti ljudi utječu na mene da se malo više oslobodim i da dam priliku svojoj glazbi da prodiše i u nekim drugim glazbenim sferama, kao i da izađem van nekih svojih granica.
Kako je teklo samo snimanje albuma? Niste ga snimali u klasičnom studiju, već ste se odlučili za jednu vama bližu, intimniju lokaciju.
Manji dio albuma snimljen je u studijskim uvjetima, a veći dio albuma smo odlučili snimiti uživo u MM centru SC-a, zahvaljujući Kulturi promjene SC-a. Taj prostor me i prije fascinirao svojom toplinom i akustikom. Naravno, prednost je bila i ta što prostor ima koncertni klavir koji smo mogli koristiti, a to nam je bilo vrlo važno. Album smo također htjeli snimiti uživo jer mislim da pjesme ipak dobiju posebnost tim live momentom i mislim da se to čuje na albumu. Snimao nas je Mark Mrakovčić, proveli smo par dana snimajući, zajedno smo jeli i družili se do kasnih (ili ranih) jutarnjih sati. Bilo je predivnih momenata. Recimo, bilo je dva ujutro, i svi smo već bili toliko umorni, kada sam zamolila Marka da otpjevam još samo jedan take. I uspjela sam to otpjevati najbolje moguće i taj pokušaj je završio na albumu.
Stablo je nedavno izašlo i na vinilu. Zbog čega si se odlučila na taj medij?
Kad sam snimila album, otpočetka sam htjela da bude izdan i na vinilu. Tako smo i koncipirali album, s prvim i s drugim dijelom. Vinil je format koji je vječan i u kojem je sadržana cijela poanta glazbe, kako joj pristupati i kako ju slušati – uzeti ploču, staviti ju na gramofon i slušati album od početka do kraja. Mislim da je to iznimno bitno, pogotovo u današnje vrijeme digitalnih formata i YouTubea u kojem ova generacija više nema strpljenja slušati cijeli album. Vinil ima tu toplinu koju mp3 formati i linkovi nemaju.
Kako je krenula tvoja suradnja s Dunjom Knebl?
Dunja Knebl je ušla u moj život godinu ili dvije nakon što sam se počela baviti glazbom. Ona je organizirala radionice etno glazbe i uvukla me u svijet narodne glazbe koji me i prije interesirao, ali nisam imala vremena pozabaviti se njime. S Dunjom sam snimila i album božićnih pjesama Dođe Božić, oj Koledo, a pozvala me i da pjevam na njena dva albuma. Sudjelovala sam i u njenoj predstavi “Oj ti tožni človek”. Prijateljstvo s Dunjom mi jako mnogo znači. Otkrila mi je svijet narodne glazbe koji je pun pjesama s univerzalnim porukama ljubavi i smisla svijeta koje se mogu i dan-danas iščitati i u njima možemo naći utjehu.
Otkud taj interes za tradicijsku glazbu?
Ta pjesma pisana prije 200 ili 300 godina s toliko malo stihova i s tako jednostavnom melodijom uspjeva reći toliko mnogo. Inače sam veliki fan međimurske glazbe. Ne znam je li to zbog podneblja ili zbog toga što je taj narod bio stoljećima ugnjetavan, ali uspjele su nastati takve prekrasne, tužne melodije i sve su one u mom srcu.
Imaš li neku najdražu narodnu pjesmu ili možda neku koju najviše voliš izvoditi?
Kako sam se zaljubila u tu glazbu, želim očuvati tradiciju i prenijeti ju dalje, pa se trudim na svakom koncertu izvesti barem jednu staru pjesmu. Tri narodne pjesme sam obradila na svojim albumima – na Stablu “Vuprem oči”, na Daljinama sam obradila pjesmu “Zvira voda”, a na Pticama se našla sevdalinka “Ruža”.
Čini mi se da je nama strana tradicijska glazba uvijek zanimljivija nego naša. Što misliš zašto je to tako?
Žalosno je da je tako jer imamo toliko divnih izvođača i bendova koji obrađuju tradicijsku glazbu, od Dunje Knebl, Lidije Bajuk, Miroslava Evačića, pa do Legena, Kriesa,Afiona, Vuga… To je možda sindrom našeg naroda da je uvijek nešto interesantnije ako je izvan prostora naših granica. Ja se ne želim tome prikloniti, nego uvijek želim ostati netko tko otkriva stvari ispod površine.
Osim što si glazbenica, ti također svojim programom Začarana Močvara promoviraš druge mlade nade. Kako si počela sa Začaranom Močvarom?
Začarana Močvara je nastavak priče koja je krenula prije otprilike sedam godina. Kako sam počela održavati koncerte, povezala sam se s ljudima čija je muzika bila slična mojoj. U Zagrebu te 2006. i 2007. godine nije bilo mjesta gdje kantautori mogu svirati i gdje ih ljudi mogu slušati.Imala sam želju napraviti nešto, čak i tada kad nas je na sceni bilo samo troje-četvero, barem nam pokušati dati priliku. Nama i ljudima koji slušaju našu glazbu. Prvo sam u MMC-u Kopriva u Ilici počela organizirati kantautorske večeri i kroz neko vrijeme se stvorio krug ljudi koji je počeo upražnjavati novu zabavu – izlazak na koncert gdje će sjesti, šutiti i slušati muzičara. To do tada nije bilo viđeno osim na koncertima komorne glazbe. Od tada je isplivalo više imena i scena je dobila na čvrstini i putem takvih programa. Isto tako, bila sam dijelom organizacije programa Škrabica u Booksikoji također podržava kantautorsku scenu. Začarana Močvara je nastavak cijele priče, program koji je krenuo prije skoro dvije i pol godine, a posvećen je kantautorima koji nastupaju sami ili s bendom, te autorskim originalnim bendovima. Prevladava glazba koja u sebi ima nešto tiho i posebno. Kroz neko vrijeme se stvorio krug ljudi koji podržava taj program, koji na tim večerima otkrivaju neke nove bendove i izvođače. Vizija mi je i da na tim večerima ne nastupa samo jedan bend, nego barem njih dva ili tri koji su i slični i različiti, tako da oni koji dođu podržati jedan bend imaju prilike čuti još dva, i možda otkriti nešto novo.
Kantautorstvo ipak nije nešto novo na našoj sceni. Možemo donekle povući paralelu i s našom školom šansone. Koliko si ti proučavala naše starije kantautore kao što su Dedić, Hegedušić, Špišić i njihovi suvremenici
Inače sam veliki fan muzike Arsena Dedića i volim većinu toga što je napravio. To je stvarno nešto posebno. Što se tiče cijele škole šansone, cijenim ih, ali mislim da je ova neka nova generacija krenula u malo drugačijem smjeru. U petak baš nastupam naChansonfestu i čast mi je biti u tom društvu. No, mlađa generacija je rasla pod nekim drugim utjecajima tako da i njihova glazba je sasvim nova struja.
Što ti kažeš na fokus medija na kantautorice? Razdvaja li vas to od vaših muških kolega?
Po meni nema smisla u razdvajanju. Možda je to medijima interesantno iz nekih njihovih razloga. Općenito, što se tiče svirača i glazbenika, činjenica je da ima više “muške snage” na sceni. Fascinantno je što je u posljednjih nekoliko godina isplivalo dosta ženskih imena koja su bila više medijski eksponirana. Mislim da ima mnogo kvalitetnih kantautora, što muških, što ženskih. Trenutno vlada fascinacija ženskim autoricama na kantautorskoj sceni, no to možda nije toliko loše jer se ipak priča o kantautorskoj sceni, priča se o toj glazbi koja je uvijek bila toliko medijski nezastupljena da je i ovo vrlo pozitivno.
Ti si zapravo imala veliku ulogu u afirmaciji naše nove kantautorske scene.
Teško mi je o tome tako pričati. Od početka svog glazbenog djelovanja htjela sam se naći s istomišljenicima. Imala sam osjećaj da naša glazba koja je toliko zanemarena treba doći do ljudi, i da ju se treba početi tretirati onako kako mi to zaslužujemo (a ne da dobijemo elitni termin na nekom radiju gdje nam pjesmu puste u 2 ujutro). Ova je scena iznimna, s iznimnim pojedincima i znam što sve stoji iza toga. Sami smo sve pokrenuli, sami smo skupili novce za albume, isproducirali, napravili PR, bez sponzora, bez medija koji će nas pogurati. Naravno, treba još raditi, ali moj je stav da, ako si mi sami nećemo pomoći, to neće učiniti nitko drugi.
13.11.2014.
