Prošla je 35. Brucošijada FER-a
13.11.2016. 18:04
Poseban je to status, i samo se vrlo rijetki glazbeni događaji u nas mogu pohvaliti da su ga dosegli – ono kad čovjek može biti siguran da će se okupiti mali milijun (za kojeg se nedavno otkrilo da je otprilike za centimetar i po manji od velikog milijuna) ljudi, pa tko god da svirao. Brucošijada FER-a je, jasno je to svima, upravo jedan takav event, i svaka joj čast. Jedan od onih narodnih skupova prilikom kojih te toliko puta opizde laktom u rebra, isprolijevaju pivom po glavi i nagaze ti na mali prst, da svečano sam sebi obećaš da se više nikad nećeš vratiti u to grotlo srdžbe i agonije. Tri stotine i šezdesetak dana kasnije, eto te – veselo cupkaš po Martinovki i brže bolje dovršavaš vino jer ne možeš dočekati da uđeš unutra, budući da Jeboton već svira.
I to na glavnom stejdžu. Simpatična je ta priča o momcima (da, nema niti jedne jedine ženke) iz Jebotona, prilično simpatična. Naime, obično kad se ljudi ujedinjuju u neke saveze, udruge, partije i štatijaznam, to završi tako da se u nekom trenutku isposvađaju, zakrve, zamrze i pobiju. Jeboton je u toj priči teška iznimka, njima naime nije bilo dosta to što im već sto godina egzistiraju kao savez bendova pretplaćen na puni KSET jednom godišnje, već su si i dalje toliko mili i dragi da su odlučili dodatno učvrstiti veze i oformiti taj ansambl. I to je stvarno super potez, šarmantni su do bola. Čini se da se ne prestaju širiti, jučer ih je bilo valjda dvadesetorica. Svoj su set odsvirali i odvikali na radost mnogih mladih dama u publici, a meni se nekako činilo da su nam malo predaleko, puni učinak postižu tek kad ti sviraju na uho pa možeš skakutati oko njih. Tako je bilo na prošlogodišnjem Goulash Disko festivalu, i taj će mi nastup ostati u sjećanju kao njihov najbolji. U nekom su trenutku u publiku bacali majice. Ulovio sam jednu rozu koja je veličinom odgovarala tek rođenom djetetu, pa sam ju proslijedio dalje. Najsimpatičniji član kolektiva Ivan Duspara je to primijetio i nakon koncerta me našao te mi dao drugu, hvala mu lijepa. Već sam sigurno dosta puta u životu napisao kako Jebotonu ne bi bila na odmet i neka pjesmica s ne toliko adolecentskom terminologijom, tako da to sad neću ponavljati. Bili su slatki, mladi, veseli i prpošni, točno zato ih i volimo.
Photo by: Fotosekcija KSET-a / Matej Krpan
Nakon njih se dalo krajičkom uha na sporednom stedjžu dalo uloviti ROLO, trio momaka s dalmatinskim naglascima koji su nam prezentirali svoju viziju plesnog instrumentalnog industrial electro rocka, ili je to barem meni tako zvučalo u tih pet minuta što sam osluhnuo. Nije još tad bilo puno ljudi, i nitko nije ni plesao ni industrijalizirao ni elektrizirao, ali zamijećeno je par žustrih kimanja glavom. Evo, malo sam se sad raspitao i ispada da im nisu ipak sve stvari instrumentalne, tako da povlačim taj dio. Nemojte se ljutiti na mene, ali nisam Zlatko Sudac da mogu biti na dva mjesta u isto vrijeme, tako da je zbog preklapanja satnica logično da nisam uspio sve popratiti kako spada. U takve se, recimo, slučajeve ubraja i nastup Kandžije, tog ekstremno precijenjenog mladića s čije sam svirke otpirlitao nakon prve pjesme kako bih mogao na mini bini popratiti Kurve. Kurve? Kurve! Da! Kurve su zakon bend, to nije tajna. I odsvirali su zakon koncert, to je moje mišljenje. Okupila se tu sad već jedna konkretnija brojka ljudi, i izbila je sasvim konkretna šutka pritom, koja je na FER-u uvijek posebno otkačena zbog ekstremne skliskosti poda čim ga se malo polije ičime. Jedan je to od milijardi razloga zašto hodnici i aole ovog fakulteta nisu ni „k“ od koncertnih prostora, ali što da se tu radi? Kurve su nam dale svoj uobičajeni asortiman od desetak numera koje su im većinom u kajdanci već toliko dugo da je to već lagano zabrinjavajuće, ali što da se tu radi? Nešto kao novi bubnjar ovo ono, sve to stoji, ali stvarno hitno treba nešto snimiti novo, hvala. Inače se na gigu unatoč ponešto slabijem ozvučenju (što da se tu radi?) sve dimilo, pušilo i frcalo od pankčuge koja je zvučala najbolje na svijetu. Ali zaista, evo, skromno mišljenje vašeg izvjestitelja je da je taj brutalni d-beat rokenrol ovog benda nešto ponajbolje od punka što naš grad trenutno nudi, a ovo je bio jedan u nizu dokaza za tu tezu. Zgodno je bilo i kako su svako malo morali riješavati neke „tehničke probleme“, dok je moja cinična duša kontemplirala nešto u smjeru toga da znaju da nemaju dovoljno stvari da popune predviđenu satnicu pa se izvlače na te fantomske smetnje.
Fotosekcija KSET-a / Andrea Radmanić
Uslijedio je potom najiščekivaniji trenutak cijele večeri, nastup benda Pips, Chips & Videoclips. Prostor pred glavnom binom je tad već dakako bio načičkan ljudima do mjere da se disanje nije podrazumijevalo, ali i dalje ne kao što je znalo biti. Ne radi se o nekom ekstremnom padu, ali da, posjećenost je sigurno bila nijansu slabija nego nekih prijašnjih godina. I to je dobra stvar, da ne bi bilo zabune. Budući da je u ovoj priči previše bendova da bi se čovjek (poznat i kao „ja“) mogao baviti kojekakvim suspense zahvatima, držim da bi bilo pristojno da odmah konstatiram kako su Pipsi poprilično razvalili. Kad koncert krene tako da odmah svi u publici uglas otpjevaju cijelu pjesmu („Malena“) s tobom, to onda znači da će koncert vrlo vjerojatno biti dobar. Ripper, za razliku od nekih nedavnih epizoda, nije bio naročite volje, i gotovo jedina komunikacija s publikom je bila ta kad je ispsovao nekog tko ih je polijevao pivom. No, ekstatična ljubav u publici je bila dovoljna da u kombinaciji sa standardno kvalitetnom svirkom ovih legendi dovede do toga da smo svi jako sretni i zadovoljni. Kad si fan nekog benda, a mene nije sramota priznati da Pipse obožavam, automatski su veće i šanse da ćeš imati zamjerke na setlistu. Tako da ću navesti da mi nije jasno kako „Zdenka i vanzemaljci“ može imati prednost pred „Na putu prema dole“. Ali to je vrlo zanemariva zamjerka u usporedbi s činjenicom da su nam u svojih osamdesetak minuta usadili toliko nepatvorene emocije i topline u srca. Sve je to skupa svoju eskalaciju doživjelo na bisu i „Bogu“, okrenuo sam se malo oko sebe i lica su bila toliko ozarena da nisam mogao vjerovati, divota.
Fotosekcija KSET-a / Andrea Radmanić
Znate kako je, nakon vrhunca, stvari moraju lagano krenuti nizbrdo. Sassja je tamo sa strane muku mučila s ozvučenjem koje je bilo koncipirano na način da su matrice pojele njen vokal (barem u prvih 5-6 redova, a oni su najvažniji), tako da joj nije pošlo za rukom stvoriti atmosferu koju je vjerojatno priželjkivala, iako je i dalje bilo sasvim zanimljivo promatrati njenu specifičnu scensku pojavnost. Ubrzo nakon toga je na glavnom stejdžu počeo Let 3 koji je bez problema razveselio rulju svojom kolekcijom provjerenih numera. I to je valjda jedino što je bitno. Nikoga nije bilo briga što se radi o uvijek jednom te istom nastupu, toliko isforsiranom, umjetnom i besmislenom da je to za anale nakaradnosti. Igram se tu sad nekog hejtera, a to je dosta licemjerno, jer sam i sam bez pogovora sudjelovao u skakanju i pjevanju za vrijeme te njihove parade. No, koliko god Let 3 davno postao samom sebi svrha i potpuno se pogubio u tim svojim kvazi provokativnim i šokantnim, a u biti kronično površnim i suvišnim shemama, njihovo se postojanje može opravdati činjenicom da su tamo nekada davno stvarno znali isporučiti super pjesme. Za tu se slamku ne može primiti High5, nakupina ljudi čiji se izričaj od prvog dana do danas svodi na isprazno preseravanje za isprane mozgove. Oni su imali čast zatvoriti ovu Brucošijadu, a osim toga im je pošlo za rukom u ekspresnom roku potjerati vašeg izvjestitelja van iz zgrade fakulteta.
Photo by: Fotosekcija KSET-a / Darjan Grilec
Brucošijada FER-a je i ove godine bila događaj s podosta pluseva i minusa, ali izgleda da plusevi ipak na kraju uvijek nekako prevagnu. Bilo je tako i ove godine, i bit će dok je svijeta i vijeka. I odustajem od onih priča o neulaženju u grotlo, rezerviram se odmah za dogodine.
Photo by: Fotosekcija KSET-a / Antonia Drezga
