Electronic Beats Festival
10.11.2014. 12:24
[caption id="attachment_4832" align="aligncenter" width="547"]
Erlend Øye © Wikipedia[/caption]
Dugoočekivana noć elektronike kojoj je cilj bio rasplesati hladnu metropolu u studenom, već je iza nas, a po svemu sudeći, nećemo ju dugo pamtiti.
U impresivnom prostoru zagrebačke Laube ove subote održan je četvrti zagrebački Electronic Beats Festival pod sponzorstvom Deutsche Telekoma. Nekadašnja jahaonica, pa zatim tkaonica, nedavno je pretvorena u koncertni i muzejski prostor, te je bila jednostavan izbor za ovaj razvikani događaj. Već na prvi dojam bilo je evidentno da se radi o finijem, nažalost, uštogljenijem tipu festivala. Zgrada obasjana svjetlima reflektora u ružičastoj boji, inače zaštitnom znaku glavnog sponzora, odavala je dojam važne i blještave večeri, što je bila dobra maska za slab glazbeni koncept ove godine.
Po samom ulasku u koncertni prostor, za vrijeme trajanja nastupa mladog Filipinca glazbenog imena Eyedress, nije djelovalo kao da traje nečiji nastup. Možda je festivalskom narodu bilo prerano pojaviti se i podržati 23-godišnjaka ili su dobro upoznati s njegovim „sanjivim“ elektro žanrom. Jednoličan nastup glazbenika popravio je energičniji DJ koji ga je za miksetom pratio na pozornici.
Ono što je zabavljalo prisutne dok su čekali nastup svojih favorita te večeri bili su zanimljivi vizuali po cijeloj dvorani. Predstavljali su osnovna četiri elementa: zrak,vodu, vatru i zemlju, u svim kombinacijama, stvarajući sanjivu bajkovitu osnovu za ovo glazbeno putovanje. Sponzorski štandovi nudili su preslušavanje starih mikseta preko različitih touch ekrana i mobitela iz ponude sponzora, različite memorabilije s festivala, kao platnene torbe, čaše, CD-e, a tamo je bila i foto kabina sa slikama na poklon.
Ekscentrični Patrick Wolf dramatično je otvorio svoj nastup pjesmom "The Libertine" svirajući violinu i uz pratnju harmonike. Nadalje je nizao svoje uspješnice „Lighthouse“, „Theseuse“, „Time of my life“, te završio s „The City“ koja je bila najbolji izbor za zaokružiti njegovu priču. Vidljivo nadaren za glumu, osvojio je publiku moćnim i čistim glasom, lako se prebacujući s harfe na violinu ili klavijature.
Kako je DJ Pytzek uspješno održao zavidnu razinu energije do koje nas je doveo Patrick, nelogična "snizilica" je bio nastup Erlenda Øyea. Erlend je nizao pjesme: „Garota“, „Save some loving“, „Bad guy now“, „Rainman“, „Loving you is like waiting for the rain to come“ do zadnje, obrade klasika „Je T'aime.. moi non plus“. Sve su one jako ugodne uhu te je evidentno raslo raspoloženje publike s razvojem njegovog nastupa, ali Erlend bi puno bolji dojam ostavio da je njegov nastup bio prije Patrickovog.
Za kraj su na svoje došli plesači u publici. Den Sorte Skole je završio festival s onim što zapravo ovaj festival je, elektronika. U svom nastupu odveli su publiku na multikulturološko putovanje oko svijeta, na zadovoljstvo svih prisutnih.
Zahvaljujući ovom DJ dvojcu i DJ Pytzeku održao se standard onog po što zapravo idemo na festivale ovog tipa, isplesati se i uživjeti se u svaki beat. Bez obzira na line up koji je objavljen puno ranije, kao da je malo tko bio svjestan što dolazi slušati.
Tekst: Gordana Viboh
