
Ariel Pink u Laubi: Sedmorica veličanstvenih protresla prozore galerije
28.11.2015. 20:22
Još jedan glazbeni poklon SuperUhe Laube nakon Josea Gonzaleza - u galeriji Ariel Pink, Kimekai, Neon Lies i Phonogram. Dojmovi variraju.
Krenimo prvo s lošim stranama događaja. Mogu mirna srca reći kako je publika gotovo jednoglasno izrazila nezadovoljstvo tehničkom stranom koncerta jer rasvjeta i ozvučenje nisu bili na potrebnoj razini. Zvuk je bio tup, na dijelove težak za razaznati činivši bučni kaos (ne u pozitivnom smislu), nedovoljno dobro regulirana glasnoća instrumenata povremeno je kvarila osjećaj sazvučja, što je itekako odigralo ulogu u primjetnoj pasivnosti publike na određenim dijelovima. Ipak, to ih u potpunosti ne može opravdati, budući da su prisustvovali freak showu kvalitetne glazbe i slušali jednog karizmatičnog showmana kao što je Ariel Pink.
Put je zvijezdama večeri utabao Kimekai, elektro projekt mladog Marka Vukovića koji svoju glazbu, osim "80's music, analog synths, noise", opisuje kao Ian Curtis epilepsy dance. Uz sampleove i synth, Kimekai je svirao električnu gitaru te istovremeno moćnim i nježnim vokalom unosio dozu senzualnosti u svoj nastup. Prostor Laube tada je bio poluprazan, a publika je djelovala većinski nezainteresirano, što se ne može uzeti za zlo glazbeniku jer zaista ima puno toga za ponuditi, pogotovo uzmemo li u obzir da dolazi iz Hrvatske, za koju je ovakav izvođač određeni presedan svog žanra kada govorimo o talentu, kvaliteti i kreativnosti. Činilo se da su prisutni živnuli tek kad je najavio svoju posljednju stvar, ali je izgledalo kao da Marka to nije previše dirnulo, budući da je nastavio plesati uz koncert, tada nadolazećeg, benda.
Nešto prije 23 sata, na stage se popeo glazbeni cirkus Ariela Pinka. Bubnjar u dvodjelnom kupaćem kostimu s kaubojskim šeširom, svatko u svom primjetno ekstravagantnom stilu, a u sredini - svih metar i pol Ariela Pinka u šljokičastoj majici i s istančanom frizurom, po očekivanju (ali ne i roze kose). Sve vrišti na dobru zabavu i zezanciju protkanu kvalitetnom muzikom. Prva pjesma - "Picture Me Gone" s posljednjeg albuma "Pom Pom" otvorila je nastup, dakle nešto nježnije, uz neizbježno polgano pomicanje u ritmu. Bend je nastavio s "White Freckles", "Four Shadows" i jednim od najvećih aktualnih hitova, "Lipstick", što je dalo naslutiti kako će repertoar biti dobar i publici zadovoljavajuć. Svjetla su epileptično blicala za vrijeme "Nostradamus & Me", kada se možda u najvećoj mjeri mogao osjetiti spomenut tehnički propust. Jedan od vrhunaca dogodio se za vrijeme izvođenja "Brigh Lit Blue Skies" kada su gotovo svi zaplesali i širili tonu pozitivne energije. Bila sam te sreće da su oko mene bili ljudi koji nisu prestajali skakati, a ovu su pjesmu od riječi do riječi otpjevali s Arielom i popratili je urlicima i pljeskom. Između ostalih, čuli smo i "Only in my dreams", "Put Your Number In My Phone", "West Coast Calamities", "One Summer Night" i "Menopause Man", prije nego je bend izveo jednu od svojih najzapaženijih stvari, "Not Enough Violence" i prisutne doveo do još jednog klimaksa večeri. Stvar je toliko moćna da je uspjela pokrenuti i najinertnijeg slušatelja i dozvoliti mu da u drugi plan stavi i zvuk i svjetla i ostale u publici i jednostavno si dopusti uživati u glazbi. Nakon "Netherlands", bend je sišao sa stagea, da bi izašao na bis i prisutne počastio s još dvije pjesme, infantilno zabavnom "Jell-O" i posljednjom, "Black Ballerina". Oko pola 1, koncert je završio.
I dok se mnogi žale na profile ljudi koji su koncert posjetili (meni se činilo da ih se ne može ukalupiti jer mi se tamošnja populacija doimala prilično raznovrsna u subkulturnom i dobnom pogledu), karakterizirajući ovaj koncert još jednom hipsterskom kvazi-kulturnom poskočicom ili pak dvojeći oko toga tko je zapravo tamo htio biti, a tko je tek došao biti viđen, osobno ne želim blatiti nikoga tko je izdvojio svoje vrijeme da ovom eventu prisustvuje. Možda zato jer me glazba uspjela dotaknuti dovoljno da zanemarim sve te sitnice, čak i izignoriram to toliko spominjano loše ozvučenje. Ovaj koncert nije bio gubitak vremena, naprotiv, bilo je nešto na što bih drage volje otišla ponovno.