Good Vibrations - Paranoid, Flesh, Egonaut i Batistuta
30.10.2014. 17:17
[caption id="attachment_4597" align="aligncenter" width="547"]
Flesh © Julien Duval, Good Vibrations[/caption]
Program Good Vibrations ove srijede zagrijao je hrpu heavy metalaca koji su se spremno naoružali crnim kožnjacima i raspuštenim kosama, te se sklonili u Vintage Industrial Bar u kojem su dobili četiri poštene porcije heavy metala.
Prvi bend, Batistuta, dobio je nezahvalnu ulogu privući trijezne glave sa šanka u koncertni prostor Vintagea, zvukovima svog nuclear bluesa. Kakva se filozofija krije iza tog glazbenog pravca, trebalo bi pitati članove benda, no to je blues koji dobije svoju specifičnu formu kad ga zasviraju heavy metalci iz sjeverozapadne Hrvatske. U samoj izvedbi i zvuku čuju se utjecaji Ronnieja Jamesa Dia i Iron Maidena, no forma pjesama i cjelokupan dojam nema veze s tim velikanima klasičnog heavy metala. Preko solidne ritam sekcije snažan vokal Berislava Vulina razbudio je sve koji su bili pospani, a odlične gitarističke dionice pune žestokih blues rifova i solo dionica koje su na momente zvučale blueserski mekane kao kod Davea Murryja, a na momente agresivno i čvrsto kao kod Adriana Smitha, maksimalno su popunile zvuk benda. Za kraj su odsvirali šaljivu kajkavsku heavy blues skladbu “Kae” u kojoj vokal u maniri stand-up komičara prepričava široku i itekako značajnu upotrebu govornog izraza “kae” u zagrebačkom uličnom, birtijskom i kućnom slengu.
[caption id="attachment_4598" align="alignleft" width="300"]
Ergonaut © Julien Duval, Good Vibrations[/caption]
Gosti iz Švedske, Egonaut, bili su zvučno nešto komercijalniji i moderniji dio večeri. Cjelokupnim nastupom pokazali su da njihovoj sjevernjačkoj krvi ova zagrebačka hladnoća odlično paše, te su bili uporni u aktiviranju pasivne zagrebačke publike koja je pokazala da joj ipak treba vremena za prihvaćanjem nečeg inozemnog. Specifičnost u njihovom zvuku su Hammond orgulje koje malo novih bendova koristi, eventualno oni bendovi koji ciljano žele postići zvuk rocka 70-ih, što nije slučaj s Egonautom. Oni ne pokušavaju reproducirati zvuk vintage rock bendova nego orgulje inkorporiraju u svoju moderniju verziju rock and rolla, po principu sličnom onome koji dugo godina uspješno provode njihovi sunarodnjaci Astral Doors. Energičnim scenskim nastupom privlačili su pozornost svih prisutnih i uspjeli animirati one malobrojne u prvim redovima i time pokazali da pri idućem posjetu zaslužuju kasniji termin svirke u kojem će bolje do izražaja doći njihova sposobnost za vođenjem rock and roll fešte.
Definitivno bend s najviše fanova bio je zagrebački trio Flesh koji se beskompromisno drži klasičnog vrištećeg heavy metala 80-ih, koji principom “manje je više” pokazuje da broj članova nema veze sa žestinom i puninom zvuka. Iako su na sceni u prvom planu basist i vocal Rökindja Nikolic, te guitarist Mötej Van Matanovic, najzaslužniji za gromoviti in-your-face zvuk u bendu je fantastičan bubnjar Iggy koji metronomski točno, sigurno, nepretjerivanjem u prijelazima i silovitim udarcima drži u svojim rukama zid zvuka koji je najkvalitetnija odlika ovog benda.
Simpatična ideja vokala da koristi naglavni mikrofon vjerojatno njemu kao izvođaču daje prednost u koncentraciji na ekspresivni scenski nastup, no meni kao slušaču iz publike to se nikako nije svidjelo. Kao prvo, mnoge riječi su zazvučale progutane i nejasne, iako se vidjelo da ih izgovara. Kao drugo, kod visokotonskih vriskova koji su njegovo glavno vokalno oružje, svaki put bi mi uši prokrvarile. Pjevači se u takvim trenucima trebaju odmaknuti od mikrofona, a s naglavnim mikrofonom to nije moguće.
Flesh je tehnički sjajan bend koji je pomoć imao u DJ Kneži koji im je radio light show, no stvar je ukusa. Kao što su mnogim prisutnima njihova heavy metal ikonografija, zvuk, melodije, rifovi i imidž s kojima se nisu odmaknuli od ranih 80-tih veliki plus, isto tako ta činjenica nekima je minus.
Za one najizdržljivije i najalkoholiziranije za kraj su zasvirali dobro poznati lokalni Black Sabbath i Ozzy tribute bend Paranoid. Četvero rock entuzijasta, koji uz sve ostale glazbene projekte u kojima sviraju nikada nisu napustili svirati pjesme prvog heavy benda, zapalili su Vintage svima poznatim hitovima “War pigs”, “Mr.Crowley”, “N.I.B”, Crazy Train”, “Children of the Grave”, te nekim široj publici manje poznatim pjesmama poput “Into the Void”, “Sweet leaf” i “Electric Funeral” .
Gitarist Darko Hrastina s nešto modernijim zvukom gitare, ne baš tipičnim za old school Sabbathe, pokazao je da puno mladih gitarista ima što naučiti iz njegovog nastupa, zvuka, pripremljenosti i ozbiljnog pristupa, dok se vokal pokazao kao energičan i karizmatičan showman i motivator, iako vokalno ne impresionira, upravo kao i Ozzy.
S obzirom da se bližio kraj radnom vremenu Vintagea, Paranoid nisu odsvirali cijelu set listu tako da nismo čuli “Paranoid”, odlično!
Vrijedi napomenuti i da je ova večer bila humanitarnog karaktera, u znaku akcije “Svi smo mi Hiplex” kojom se novčano (a ne polijevanjem kantama hladne vode) želi pomoći Hinku Plešniku, oboljelom od ALS-a.
Tekst: Jakša Stecca
