Koncerti

Bitipatibi i Kimekai u Attacku

Bitipatibi i Kimekai u Attacku

AKC Attack, Bitipatibi i Kimekai - bio je sinoćnji recept za psihodelične i melodične shoegaze zvukove popraćene toplim i mekanim glasovima. I bilo je zaista fino! Da me neka osoba upitala gdje može poslušati nešto novo, mirno i sanjivo, a koja nikada prije nije slušala ovakvu vrstu glazbe ili recimo, tek pristupa sličnim podžanrovima, natjerala bih je u ova 4 zida u kojima se sinoć održao koncert - i ne bi se razočarala. Bitipatibi i Kimekai zasigurno su pokazali da naša regija u ovom području glazbe zaista ima potencijala i da nisu vrsta izvođača koje možemo prespavati ili progutati nakon jednog koncerta - i više ih se nikada sjetiti.

Beogradski bend Bitipatibi, nakon samo 3 tjedna, ponovno zauzima jednu od zagrebačkih pozornica i svoje posjetitelje također ponovno topi melodijama koje stvara. Kao predgrupa ili predizvođač, nastupio je mladi producent Kimekai. Kako i inače biva s predgrupama, prostor je bio poluprazan neko vrijeme, kao i prvi redovi, no ubrzo se ta situacija počela mijenjati. Komentari poput ovaj lik stvarno nije loš i nečujnih wow mimika, davali su dojam da ova večer neće biti sasvim klasična i obična. Marko Vuković, iliti Kimekai, u početku je nastupio s blagom tremom, no svoj je posao obavio vrlo dobro. Naglasila bih da ima vrlo simpatičan pristup svojim instrumentima, obraćanju publici i svojim plesnim pokretima. Naime, ima tu zanimljivih kombinacija melodija iz 80-ih, također i obilježja ne sasvim običnog psihodeličnog i surf rocka, a njegove me pjesme posebice podsjećaju na bend Wild Nothing. Može se reći da je Kimekai svojim nastupom stvorio zanimljivu groovy atmosferu. U nešto manje od sat vremena svoje izvedbe, ugodno je popunio prostor Attacka, bez obzira što je i sam natuknuo kako je mislio da mu se na koncertu neće nitko pojaviti. Što se tiče cjelokupne izvedbe, pohvalila bih inovativan pristup i Markov zanimljiv utjecaj koji je lijepo prenio na posjetitelje, no ozvučenje je bilo pomalo tužno i riječi pjesama je teško bilo pohvatati.

Bitipatibi ili ukratko - ajme! Zanimljivo je što je ovaj bend jako prizemljen i uvijek na ti s publikom - bilo to van ili unutar prostora u kojem nastupaju. Svojim nedavnim koncertom u Tvornici zaveli su i noviju publiku, a zatim ih odveli u prostor Attacka, zajedno s onim starijim i vjernim slušateljima. Ono što bih najviše mogla istaknuti i što najviše čini ovaj bend je, ne samo njihov specifičan zvuk, već performans i način na koji pristupaju dok sviraju. Unin mekan, tih i zavodljiv glas i njena sama misterioznost u kombinaciji s blagom tremom u glasu dok se obraća publici, Skopulovićevi pokreti s cigaretom u ustima i prekrasnim pristupom svom instrumentu te prigušena svjetla iza kojih se ne vide savršeni obrisi basista i bubnjara, no bez obzira na tu činjenicu, upravo zato stvara se dojam kao da njihovi zvukovi dolaze niotkud i tjeraju posjetitelje u posebnu ekstazu. E, to je Bitipatibi. U međuvremenu je bilo teško pronaći svoje mjesto među svim tim ljudima, atmosfera je postajala zagrijanija, a glazba sve bolja!

Bitipatibi su predstavili pjesme s prvijenca "Lešnici Divlji" i nešto novije štivo čija imena pjesama nisu naglasili. Na pjesme poput "Andrija", "Mi smo od šećera" i "Mali Betmeni", publika je i više nego veselo reagirala, a one su bez sumnje toliko dobro zvučale. Unine riječi pred kraj koncerta "To bi bilo sve, hvala." bile su kao naglo buđenje iz lijepog sna, a ujedno i veliko razočarenje jer koncert je, iako je trajao sat vremena, prebrzo prošao. Na našu sreću, krenula je "Milutine" i san se ponovno mogao nastaviti. Najveći naglasak ide na atmosferu koju je Bitipatibi sinoć stvorio. To je nešto poput ugodne melankolije koja putuje zrakom i spušta ti se na kožu koja se pritom ježi, teksovi pjesama tjeraju te na poseban zanos, zatvaraju ti oči, a um sanja. AKC Attack bio je pun pogadak kao odabir mjesta koncerta; u posebnom tonu, ovaj se koncert stopio s prostorom u kojem se odvio. Nemam riječi, Bitipatibi, Zagreb bi s vama još negdje! 

SR
SR

Novinarka Sound Reporta