
Močvara uplovila u ljeto uz Beat City Festival
16.06.2017. 12:12
Jadna li vam majka nađete li se ikad u pokušaju brzinske kupovine piva u trgovačkom centru Supernova u Buzinu u nedjelju navečer. Em radi do 9, em je koncipiran na način da ćete se prije iskoprcati iz đavoljih kandži na plamtećem brdu okruženom divovskim bijesnim hijenama nego pronaći izlaz iz tog nakaradnog kompleksa u odbojnom predgrađu. Ispričavam se svima iz Buzina, ali ionako sumnjam da itko starno živi tamo. Nego, opisane će okolnosti biti tim gore ako znate da vam se pritom žuri na koncert. U Močvaru, dakako. Na Dog's Beach i The Shivas, tandem čija svirka označava otvaranje Beat City Festivala, dvodnevnog događanja koje se proteže kroz četiri dana i okuplja ono surfersko i rockersko što trenutno kombijima šara po ovom dijelu planeta.
A i nešto malo lokalnoga, da se ne zaboravi. To je taj Dog's Beach spomenuti. Riječ je o zanimljivoj gospodi, bendu oko kojeg se, čini se, stvara određen hype na gradskoj sceni. Kad velim "na gradskoj sceni", ne znam točno na koju cenu mislim, jer izgleda da Plaža za pse, iako je tek u začecima, već pripada nekoj zasebnoj subsceni, imaju svoj đir. Dakle, radi se o surf bendu. Laganom, tihom, snenom, psihodelično nenametljivom surf bendu s pjesmama koje vam stvaraju osjećaj blago napušene omamljenosti pojačane sparinom i činjenicom da je svaka sljedeća briga toliko nesagledivo daleko da si možete priuštiti da lješkarite s osobama koje su vam toliko bliske da ste si sve već davno rekli, i sad se razumijete na jednoj dubljoj razini koja ne zahtijeva puno priče. Ruka vam se zaljepila za trbuh, i u biti vas, kad malo bolje razmislite, abnormalno peku tabani, ali se i dalje blaženo smješkate i tiho pjevušite jer je svaka druga aktivnost onemogućena činjenicom da zahtijeva prevelik utrošak energije. Netom su poizbacivali šest pjesama na YouTube (računam da bi još dvije mogle zaokružiti nešto što bi se onda zvalo debi album "Honolulu"), i izabrali su pravo vrijeme da to urade. Ovoga ću ljeta osobno biti preko oceana, ali da ostajem tu, vjerujem da bi mi se ovaj bend bez problema ugurao na ljetnu playlistu. Jer, oprostit ćete mi sad na nategnutoj paraleli, skužili su stanje svijesti i duha na našoj obali na sličan način kao što to Pipsi kuže u Zagrebu – ne love se za toponime, bilu stinu i zrilu maslinu, ali je baš zato još nekako intrigantnije, slađe. Ulovili su zeitgeist. Sjetio sam se Pipsa između ostalog i zato što je glas novog pjevača Pseće Plaže isto ravan i blago nazalan, skoro pa Ripperovski. Tu usporedbe staju, a ja dodajem disclaimer da Dog's Beach u biti nema veze s Pipsima i da sam zastranio. Oni koji se pitaju kako pjevač može biti noviji od benda koji je nov sam po sebi, ima da znaju da Dog's Beach mijenja postave k'o kupaće gaće – probrčkaju se u jednoj pa uskoče u drugu. Ova varijanta sad je opet bila umnogome drukčija ("komercijalnija", s tekstovima na hrvatskom, bez maski na glavama itd.) od one dvije koje su se mogle vidjeti na prethodnim nastupima u Čvari, i ne mogu reći da su baš ono perfektno to izveli ovaj put. Nedostajalo je tu malo energije (možeš ti isijavati energiju i ako ti je muzika troma i tiha, ako niste znali) i "putra", na momente je bilo teško zadržati koncentraciju, glazba je znala prijeći u pozadinski podražaj. Možda griješim, ali učinilo mi se kao da su momci toliko uvjereni da su izvrsni da su malo olako pristupili cijelom događaju. Impuls za takvo što im je sigurno dala publika, ujedno i najproblematičniji aspekt koji ide uz bend. Na koncerte im dolaze ljudi (većim dijelom ženskog spola, površna analiza imidža daje naslutiti da se radi o studenticama umjetničkih akademija) koje inače ne viđamo na ovakvim priredbama, puno i glasno pričaju, ne obraćaju pozornost na svirku, a onda plješću i cijuču kao da smo na Hipodromu. Sve bi to samo po sebi bilo u redu, da se onda nisu nakon predgrupe hladno masovno pokupili i prepolovili broj prisutnih na headlinerima. Dakako da je jako lijepo doći podržati prijatelje, i da je fino vidjeti možda i sto ljudi na mladom domaćem bendu, ali većina navedenih stavki je nekako ipak ostavila gorak okus. No, sasvim je jasno da Dog's Beach ima jako puno toga zanimljivog za ponuditi, i unatoč ponekim manama ove svirke, i dalje sam vrlo uzbuđen da vidim kako će se ta njihova priča razvijati.
Drugi bend prve večeri ovog festivala, koji se po posjećenosti i atmosferi pozicionirao u zlatnu sredinu između Inmusica i Outlooka, bili su The Shivas. U međuvremenu primijećujem da sam se o Dog's Beachu prerasapisao previše, tako da ću u nastavku teksta pokušati biti malo koncizniji, u nadi da ne otjeram i one posljednje zanesenjake koji se još uvijek bakću s ovim litanijama. Doduše, najbolji način kako skratiti tekst bi vjerojatno bio taj da izbacim nepotrebne digresije kao što je prošla rečenica. Ovo je začarani krug, nema pomoći. Kakogod, The Shivas su možebitno i najveće ime u festivalskoj ponudi, u svakom slučaju bend s najdužim stažem i najviše albuma, i to na kulerskim K i Burger Records etiketama. Inače su došli iz Portlanda, kao i stvarno pozamašna brojka bendova što je svirala u Zagrebu posljednjih godina. Šive su tročlani bend koji praši rokenrol, i radi to vrlo dobro, mogu vam reći. Onako ležerno, glatko, tečno. Šezdesete su im, kao uostalom i solidnom broju bendova koje nam Beat City dovodi, nekakva zvijezda vodilja, ali se nisu odlučili na slijepo praćenje samo jednog njihovog aspekta, već su u svoj reverbno-garažni svijet surf rocka ukomponirali popičaste beatlesoidne napjeve, umjereno psihodelične stavke, ali i svakave druge sitnice poput doo wop i country natruha. Ne znam je li to zamišljeno da bude baš tako jako plesno, ali mogu vam reći da sam se osobno razbacao kako dugo nisam. Simpatična bubnjarka je svojim valovitim ritmom možda i najzaslužnija na to, iz pjesme u pjesmu mi je zajedno s kolegama podizala raspoloženje i uzrokovala cijeđenje od znoja. Osim svirkom, nisu se iskazali na drugim poljima, nisu htjeli reći ni riječ i izgledali su nekako hladno. Ništa zato, za scenski šou program su se zato pobrinule dvije dame koje su se uzverale na pozornicu i nekoliko pjesama gore paradirale. Ta je simpatična dogodovština svoj naprasit kraj doživjela u momentu kad je pijanija od njih dvije, koja je dotad vrijeme provodila u pokušajima zamamnog vrćenja stražnjicom, ljosnula na bubnjeve i porušila ih pola. Respekt bendu što je nastavio s pjesmom, a i curama što su podigle atmosferu, i to čak i više nego što su se nadale. Koliko god ona bila podignuta, i dalje se nije to manifestiralo kroz neko veliko divljanje. To je možebitno stoga što koncert nije bio na podu. Dog's Beach (ujedno i članovi Artu Ditu kolektiva) su donijeli i instalirali razne artefakte kojima su ukrasili pozornicu, pa je zato sve moralo biti gore. Simpatična stvar, ali ipak medvjeđa usluga, ako mene pitate. No, kao dokaz da se ekipi svidjela svirka prilažem informaciju da je merch stol gorio po svršetku, čekalo se u redu na svoj komad kvalitete. The Shivas sviraju izvrsnu muziku, bilo bi dobro kad bi bili samo malo otkačeniji, šašaviji. Bubnjarka se kasnije šest puta u nizu ispričavala prijatelju kad je prolazila kraj njega noseći opremu, valjda jer ga je u tom procesu natjerala da malo makne noge. Nema potrebe, opušteno čo'eče.
Drugog me dana festivala (naši su ga stari navodno zvali "srijeda") zatekla činjenica da je početak najavljen za 22.30. Kad sam to vidio, šokirao sam se, zgrozio, sablaznio. U ozbiljnim državama u to vrijeme koncerti ne da su gotovi, nego je zaštitar davno ispraznio klub, a narod se u tišini, držeći se sjene, otputio ka toplom domu, gdje su detaljno i temeljito oprali zube, upalili mirisnu svijeću, i zaspali uz decentno hukanje sove u daljini. Što je bilo, reći ću vam. Death Valley Girls su kasnili, čak i više nego što su mislili da hoće. Tako da su se u klubu pojavili tek koju minutu prije 23 sata. Triptides su u međuvremenu plandovali i ćaskali po terasi i zapozorju, nezainteresirani da sviraju prvi. Poanta je da je gig počeo oko 23 i 20, čime se približio Grey Room terminima. No, koga briga? Death Valley Girls su dakle nastupile bez tonske probe, primjetna posljedica čega je bila jedino činjenica da su bili nešto tiši nego što bi nam svima to bilo milo. Ali, velim, u globalu to nije pokvarilo nastup. Koji je meni bio dobar, intenzivan. Tri su cure, gitarom barata jedan momak. Kompletan scenski prostor pojede najsitnija od njih, Bonnie (na gitari i vokalima, a bogme i klavijaturama). Cura ima neku čudnu vibru, ludu, mračnu, pomaknutu. Baca na Wednesday Addams, osjeti se dok ju se gleda kako je u doticaju nekim onostranim čimbenicima. U svakom slučaju najzanimljivija osoba koja se pojavila na stejdžu u ova dva dana, mala luda znojna vještica u pripijenoj kratkoj haljini je okupirala našu pozornost svojim nekonvencionalnim stilom komunikacije s publikom, konfuznim ponašanjem i karikiranim glasanjem. Mrtva ozbiljna je pitala tonca boje li se ljudi inače lijeve strane stejdža , usred koncerta mi je prišla i nešto nepovezano šaptala neko vrijeme, a na kraju se i skutrila oko noge nekog čovjeka iz publike, obgrlila ju, i tako otpjevala zadnu pjesmu. Nadam se da možete otprilike skužiti o kakvom tipu energije se radilo. Zajebanom. Bend joj je podosta kompatibilan s njenim karakterom, glam/hard rock/punk kroz koji se razlila ta mutna okultna vibra i osjećaj neke čudne otuđenosti. Dok ih slušaš, nemaš baš dojam da su na tvojoj strani. Više kao da su iz neke svoje poganske sekte i uopće nisu na istoj frekvenciji kao mi ostali, što je teorija koju dodatno potpiruju njihovi lagano lobotomizirani izrazi lica. Rockbitch čak, zbog svega navedenog, i nije sasvim promašena usporedba, samo što ove rade ipak dosta bolju muziku. Da su u publici bili Alice Cooper, Lemmy, Ozzy Osborne i Iggy Pop, sva četvorica bi im od srca zapljeskala. Nisu svirali dugo, a pokušaj izazivanja bisa je bio osujećen zbog činjenice da su masu kasnile. Reakcija publike je bila vrlo tanašna, komotno mogu konstatirati da je bilo trulo. Šteta, mene se bend baš dojmio. Intrigantni su, privlače te da poviriš u tu njihovu crnu podsvijest i umiješaš im se u obred.
Jednom kad s tim okončaš, iza ugla te čekaju Triptides. Dosta drugačiji par rukava, simpatični dečkići koji toliko vole surf da su si čak i frizurama priuštili minivalove. Dobro, ne svi, ali bubnjar i frontmen jesu. Inače sam prije giga na klupici pronašao jednu malu zelenu dječju klavijaturu i poklonio ju frontmenu (jer mi je rekao da svira i klavijature, usto što pjeva), i ostao sam dosta razočaran što ju nije donio sa sobom na stejdž. Čak sam se u nekom trenutku revoltirano prikrao u bekstejdž da ju probam ukrasti nazad, ali nisam ju mogao naći. Triptides na albumima (koje revno izdaju zadnjih 6-7 godina) i Triptides ove večeri u Močvari su dvije vrlo različite biljčice. Na izdanjima su to nježne surf pop pjesmice koje vas vraćaju u ona vremena kad vam je bilo najljepše i lovili ste rakove i morske kozice i puno se smijali. Idealna ljetna hipi muzika, točno onakva kakvu su nam prezentirali već u Močvari recimo Levitation Room nedavno. No, Triptides su zato odlučili izvući iz svojih cvjetnih rukava još koješta za ovu priliku, prezentirajući nam se u jednom osjetno žešćem, grubljem, garažnijem, povremeno i progresivnijem hard rock ruhu. Svašta su oni tu izmiješali i izvrludali, no sve je zvučalo više-manje odlično. Sve bolje i bolje kako je gig odmicao, a ura prelazila u jednoznamenkasta podneblja. Doduše, publika se s vremenom opet dosta prorijedila (ništa Tijelovo, bioritam je bioritam), ali nas recimo tridesetak koji smo ostali, imali smo priliku prisustvovati jednom pravom divljem crescendu epskih razmjera u kojem su čak i oni poslovično suzdržaniji članovi publikuma odlučili razbacati se. Ne sjećam se sad više iskreno je li to bio već bis ili nije, ali znam da se radilo o najozbiljnijem skoku kolektivne energije na ovom festivalu, i da je šteta što takvih momenata nije bilo više.
Slušajte, ja sad stvarno moram ići. Bio je dobar festival, sva četiri benda su zaslužila ocjene u rangu od "zadovoljili" do "oduševili". Nedostajalo je ponešto ljudi i ponešto akcije, ali kaj se tu pak more. 'Ajde, živjeli.