Prvi dan Valhalla Metal Festivala
14.05.2016. 19:37
Klub Močvara je sinoć bio poprište prvog dana Valhalla Metal festivala, događaja koji je okupio tucet bendova koji će u dva dana nahraniti gladne uši po pristupačnoj cijeni. Još uvijek imate vremena da se odlučite posjetiti Močvaru i uhvatiti dobru atmosferu koja je bila prisutna i sinoć.
Prvi na redu bili su njemački Booze Control koji su veselim stavom i pitomom glazbom pokušali pridobiti publiku, a jedan mali dio i jesu. Iako je cijeli događaj bio pomaknut za sat vremena, Booze Control je krenuo u točno 22:00. Njihov je set sadržavao pjesme koje su mi vukle na nekakav pop/heavy/thrash metal, možda nešto što bi zvučalo ugodnije uz logorsku vatru. Zaboravite na nekakvu brzinu, ovdje se radi o dramatičnim i moćnim pjevanjima koji očajnički traže silu publike. U stankama između pjesama su bili simpatični, dohvatili se pozdravljanja publike i zahvaljivali se onima koji su ih došli popratiti. Ponegdje bi se interakcija otegnula, nakon koje bi zazvučao galop, potkovan klasičnim melodijama i nježnim udarcima bubnja. Solaže su bile najviša točka njihovog nastupa, jedini trenutci kada bi nabacili neku konkretnu žestinu. Basist mi je upadao u oči jer se na pozornici činio jako nespretan. U konačnici, solidno otvaranje festivala.
Kvartovski speed metalci LIV pokazali su što se dogodi kada se thrash metal povede u sasvim drugu sferu. Njihov nastup mi se jako dopao, većinom zbog netrepeljivosti prema tišini. Nisu dužili između pjesama i hrabro su se bacali na posao, a taj je bio biti što brži moguće. Na njima se skupilo malo više od stotinjak ljudi, a crowd surfing je postao pravi trend dok su svirali. Mogle su se čuti nove pjesme, iako i njihove stare nisu objavljene, ali se nadam da će se to dogoditi u budućnost jer pružaju i više nego ugodan, a u trenutcima divno sirov speed metal. Ponegdje bi se pronašlo mjesta za odmor, ali su to bili samo kratkotrajni build upovi nakon kojih bi LIV nastavio svoje peglanje. Vokalni je dio bio odrađen u maniri žanra, brzi screamovi i harsh pjevanje, a za očekivati je da će to biti dobitna kombinacija. Nakon (za moj ukus) sporoga Booze Controla je LIV bio pravo osvježenje i podignuo publiku.
Bendovi su se nastavili redati na svaki puni sat i vrijeme je došlo za varaždinski Cold Snap. Zadnji put sam ih gledao u Vintageu gdje je atmosfera bila puno uzavrelija, a populacija brojnija, ali njihov bi nastup izdvojio kao ponajbolji te večeri. Otvaranje sa „Structure of Moshpit“ je možda prošlo blaže nego što bi se očekivalo na takvoj pjesmi, ali su se u nastavku tijela itekako micala uz duboke riffove koji su razvaljivali i tresli koljena. Prije većine stvari bi pustili kakav mračni i elektronički intro i sva su mi osjetila govorila da bi se Cold Snap trebao baciti u drone glazbu. Bili su energični, mlatarali kosama i rukama i opetovano nagovarali publiku za akciju, a ona nije ostala tiha. Neke su se pjesme poput „Chameleon“ uspostavile kao pravi hit, a na kraju su odsvirali i svoju obradu „Bongo Bong“. Ponegdje je gitara neugodno kričala, ali svrha bi bila upravo ta neugoda i polazak u kakvo ludilo. Više nego pošteno su odsvirali svoj dio i za sobom ostavili zadovoljne uši.
Prije samog nastupa Frozen Foresta je bio spušten zastor, a iza njega nas je čekao mračni ritual. Paljenje svijeća i prisutnost lubanje bi i laiku nagovijestilo da se ovdje radi o black metalu, a ova je vrsta bila baš norveška. Cijela stvar mi je zvučala puno bolje nego kada sam ih prošli put slušao, ali opet ću spomenuti te solaže koje, iako dobro odsvirane i zamišljene, su me nasilno odvlačile od maglovitog ugođaja koji je bio prisutan. Sve ostale stavke su bile uredne. Dublji i grleni scream je prepričavao kakvo prokletstvo ili bajku, a pozadinu je činila blago krčava i nenametljiva melodija i brzo bubnjanje. Bili su obučeni u black metal uniformu, sa corpse-paintom i očitom željom za sviranje ovoga žanra. Stvarno rijetko imam prilike poslušati ovakav siroviji black metal, napravljen po nesvetim formulama starih majstora atmosfere i opće depresije, a Frozen Forest je pružio tu staru školu pomiješanu sa elementima thrash metala i u konačnici je to zvučalo super.
Posljednji je bend bio splitski Inverted Pussyfix i za kraj su nas ostavili bez daha sa svojom grindcore glazbom i neumornih peglanjem. Bilo ih je jako zabavno gledati zbog njihove opuštenosti na pozornici, ali i zbog vruće glazbe koja je izlazila iz pojačala. U brutalnim riffovima i brzim prijelazima na bubnju bi svaki zaljubljenik u žestoke žanrove pronašao utjehu, a posebno zanimljiva mi je bila vokalna odrada, koja mi je zvučala južnoamerički. Red growlova, pig squeallova i brzih izvikavanja, a kompletni je ugođaj bio baš underground. Daleko je ovakva glazba od komercijalnog uspjeha, ali to nije svrha. Svrha bih rekao da je oslobađanje od briga i uživanje u neprestanim udarcima doboša. Zen koji je sačuvan samo za trenutke najveće i najbrže buke i odgonetavanje nasilne i krvave priče u kojoj su se našli nesretni junaci nekih od tekstova pjesama. Bili su iznimno ugodni i oslobađajući, posljednji čavao u lijesu prvoga dana Valhalla Metal festivala.
