Artcoustic uz niški Eyot
20.11.2015. 17:02
Sinoć smo u KSET-u imali prilike prisustvovati još jednom audiovizualnom podražaju. O čemu se radi – pa o programu Artcoustic što svakog mjeseca u matičnom klubu predstavlja zajedno jedan, najčešće fusion jazz, band te mladog umjetnika što nema svakodnevno prilike otvoriti vrata svog ateljea javnosti.
Na svjetski dan filozofije, muškaraca i toaleta, posjetili su nas dečki iz susjedstva te "rasturajući" instrumente iznijeli svoju filozofiju, približili nam svoju priču, odveli nas do neočekivanih stanica samo da bi nas na istima prodrmali i poslali u daljnju avanturu.
Eyot, kvartet iz Niša, premijerno je jučer pružio Zagrebu priliku da se utopi u njihovom viđenju, odnosno varijanti jazza. Prisustvovali su na svjetskim jazz festivalima, kao na primjer u Dubaiju, Hong Kongu, Londonu; te također dobili mjesta u radijskim eterima diljem Europe, no i šire. Fakti govore za sebe, no najavljena "buka" u KSET-u ostavljala je otvorena pitanja i pretpostavke. Ekipa iza sebe ima tri albuma, od čega je zadnji "Similarity" izašao prošle godine. Slušajući bend u kućnom izdanju nisam osjetila posebne podražaje, no kao što to obično biva, live svirka govori tisuću riječi. Možda ne baš doslovno u njihovom slučaju kad su jedine izgovorene riječi bile dio cjenkanja za još koju pjesmu na bisu, no shvaćate metaforu, pretpostavit ću.
Dečki su kroz dobrih sat i pol svirke vidno oduševili prisutne koji su ovog puta uživali prisutnost benda u malo drugačijem obliku. Naime, KSET je ostavljen u dnevnom izdanju, odnosno, stolovi su nagrđivali plesni podij, no za ovakav je koncert takva odluka sasvim odobravajuća i razumljiva. Kao što obično u ovim svojim izvještajima ističemo, posjećenost sinoćnje večeri u KSET-u bila je tolika da su se taman popunila sva sjedeća mjesta, što je nekako i bolje od očekivanog uzevši u obzir posjećenost, recimo, koncerta Chui-a na istom mjestu, neka dva mjeseca unazad, kada nas je bilo ravno 20, a potonji ipak uživaju nekakav status na domaćoj sceni.
Eyotov kvartet čini ona prilično klasična postava – gitara, bas, bubnjevi s pianom, koji uz bubnjeve drži na svojim leđima većinu tereta njihovog izričaja. Zaista, ne mogu vam opisati kojom silinom se tresao taj piano dok je glavni krivac izbacivao svoju virtuoznost na istom, što vrijedi i za bubnjara koji je zasigurno bio najglasniji ambasador Eyota. Posebnost je bila i ta što su na bini bili poredani upravo tako da najdominantniji istovremeno budu najuočljiviji. Njihova vizija jazza podosta se oslanja na rock te žestinu koju se kod benda sličnog izražaja teško nalazi. Dok se današnji jazzeri često oslanjaju na puhače, ako u pitanju nije poigravanje s elektronikom, Eyot ne odaje nikakve slabosti ne posjedovanjem nekog neobičnog instrumenta unutar sastava benda. Prelijevajući se iz pjesme u pjesmu, dižu nas i spuštaju, poigravaju se strujama svijesti, zavedu pa odvedu. A svaka pjesma kao da ima propisane etape, krene se isto kako i završi – tiho i lagano – nježno maženje činela nas uvodi u atmosferu dok je unutar iste prisutan nepisani zaplet, vrhunac, rasplet, baš kao da nam pričaju priču stvarajući moćni kaos na sceni, baš kao i među naša dva uha.
Za vizualne podražaje bila je zadužena Lidija Ferenčak, čiji su radovi – inače eksperimenti s kolažom i grafikom, krasili galeriju kluba. Zaključno, imam samo potrebu pohvaliti i organizaciju, odnosno samu ideju o programu, te zaželjeti dugi staž na zagrebačkoj koncertnoj sceni, vidimo se!
