Laibach ili Kako (za)okupi(ra)ti publiku
23.10.2023. 10:01
Dosad su vjerojatno i neupućeni uvidjeli raznolikost Laibachova opusa. Nekima možda poznati tek kao radikalni interpretatori popularnih hitova prošlih desetljeća, još od samih početaka demonstrirali su snažan utjecaj klasične glazbe koji su vrsno utkali u svoj upečatljiv avangardni stil.
Novi posjet Lisinskom ovaj put obilježen je adaptacijom alegorijska opusa Vladimira Bartola o mitskoj ličnosti osnivača povijesne sekte asasina ibn Sabe, nastalog za vrijeme uspona fašizma u Italiji, uz prikladni minimalistički utjecaj iranske glazbe te prožet poezijom Omara Khayyama.
Alamut koncipiran je kao djelo u poglavljima, a svaka cjelina predstavljena je naslovom o nadolazećoj tematici. Svaki segment bio je popraćen prikladnim opisima i još prikladnijim projekcijama apstraktna dizajna. Sam tekst prikazan je i na hrvatskom i na engleskom. Opisi su se dobro uklopili jer su dali dodatni kontekst te pomogli publici da se uživi u samu glazbu iako se osjetilo da je prijevod hrvatskog bio prirodniji nego engleskog. No, da je izostao, strani dio publike izgubio bi nit usred nastupa. Ne događa se često da Laibach baš želi da publika razumije o čemu je riječ.
U skladu s tendencijama koje su se mogle čuti i na prošlim uratcima klasične vrste, premiješala su se teža poglavlja i ona "lakša", mada ništa manje intenzivna. Posebno treba istaknuti treći segment Fedayeen. Tipično lajbahovski, agresivna mehanička zvuka, bila je to mješavina naglih glasnih dijelova i nešto tiših suzdržanijih pasaža, kontrast koji odražava njihovu prepoznatljivu radikalnu narav i kreativni nemir. Stoga ne čudi da je na društvenim mrežama poslužio kao kratki uvid u ostatak uratka.
Unatoč tome što dvorana nije bila rasprodana, nesumnjivo je bila najbolja opcija za ovakvu vrstu glazbe. Odlično su iskoristili njezin prostor, manipulirajući tamošnjom akustikom. U određenim poglavljima postepeno su uvodili dodatne dijelove orkestra koji su nadirali u dvoranu kroz ulaze inače predviđene za promatrača, a ne izvođača. Publiku su istovremeno uključili u performans, ali i okružili – bolje reći zarobili – opresivnim tonovima koji su dolazili sa svih strana, neočekivano. Baš kao i (sve)prisutnost totalitarističkih entiteta čiju su narav maestralno dočarali.
Nakon tako silovitih naleta, često su uslijedili meditativni zvukovi poglavlja prikladna naziva poput Meditacija, odnosno Meditacija II. Bio je to zasluženi predah nakon intenzivnijih poglavlja te smo dobili vremena da upijemo sve dotad viđeno. Za kraj ostao je samo Epilog i surove kritike pasivnosti današnjih stanovnika Irana. Što smo točno vidjeli i čuli? Da je lako opisati i objasniti, ne bi se zvala avangarda. Zato se i moralo doživjeti. No, poruka je jasna. Laibach ne trpi okupatore.
Nakon odrađenih burnih sat i pol vremena, uslijedilo je predstavljanje cijele postave, popraćeno zasluženim ovacijama publike te, naravno, rastankom. Moram priznati, koliko znao njihovu reputaciju i čime se vole pozabaviti, Laibach još uvijek uspije ugodno iznenaditi novim projektima i koncertima koji (nažalost) često izostane s njihove standardne diskografije. Zato treba iskoristiti svaku priliku kad se odluče pojaviti u Lisinskom ili bilo kojem sličnom prostoru. Ovdje se i mi rastajemo. Riječima ibn Sabe: Do viđenja u paklu.
