Rade Šerbedžija napunio i očarao Lisinski
10.05.2015. 21:14
Najpoznatija zagrebačka koncertna dvorana, Vatroslav Lisinski, u utorak navečer bila je ispunjena povodom koncerta poznatog zagrebačkog glumca s inozemnom karijerom, Rade Šerbedžije i njegovih gostiju od kojih je ime Arsena Dedića svakako mnoge privuklo.
Često se mnogi pitaju što to glumac ima raditi u glazbi pa prozivaju Radu da “nije pjevač”. Naravno da nije pjevač u smislu tehničke izvrsnosti, kao što nisu ni Bob Dylan, Leonard Cohen i mnogi drugi kantautori, ali ono što svi oni imaju, a većina drugih pjevača nema su izvrsne pjesme i izraženu moć interpretacije koja u slušatelju probudi emociju što je i najvažnije, svrha iskrene umjetnosti.
Naravno, nije mi namjera Dylana i Cohena staviti u znak jednakosti sa Šerbedžijom čije su autorske pjesme dobre, no ipak ni blizu razini tih velikana, ali njegova interpretacija, kako svojih, tako i pjesama drugih njemu dragih autora je njegov najjači adut, interpretacija u kojoj dramaturgija ima očekivano važnu ulogu i kojom je svima u Lisinskom pružio prekrasnu večer podsjetivši na pomalo zaboravljene, ali još uvijek žive pjesme.
FOTO: Rade Šerbedžija i Zapadni Kolodvor fotografirao Marko Šolić
Glazbena podloga hrapavom Radinom bas baritonu bio je sjajan sastav Zapadni Kolodvor s kojima je snimio posljednji album “Vrijeme je, draga, vrijeme je”, čijom je naslovnom pjesmom započeo trosatno druženje sa zagrebačkom publikom. Odmah se u prvim taktovima čulo da Lisinski neće razočarati što se tiče kvalitete zvuka i prikladnog zamračenog ugođaja. Rade s nezaobilaznim šeširom na glavi u svom boemskom odjevnom stilu, s čašama i bocom vina na stolu, nastavio je uz akustičnu gitaru Branka Bogunovića – Pifa s “Imam pjesmu za tebe” kojom je dao jasnu poruku publici s kojom je namjerom došao. U kafanskom ugođaju, Rade i Zapadni Kolodvor nizali su kroz pjesme razne starogradske i seoske balkanske priče, melodije koje najbolje dočaravaju život i emociju ovih prostora, one starije podsjetili na stara vremena, a one mlađe učili što se nekada pjevalo i potakli ih na razmišljanje o tome što znači očuvati vrijednu umjetničku baštinu.
Prvi gost, došao iz susjedne nam Slovenije, Jure Ivanušič, sjeo je za klavir, predstavio se te odsvirao nekoliko pjesama tijekom večeri od kojih je najupečatljivija bila njegov prepjev na slovenski, nikada zaboravljenog francuskog šansonijera Jacquesa Brela.
Veliko i ugodno iznenađenje za publiku bilo je gostovanje Saše Lošića koji je raspjevao Lisinski hitom “Bolje biti pijan, nego star”, a suprotno od Lošića napravila je Milica Šerbedžija, najmlađa kći Rade Šerbedžije i Lenke Udovički, melankoličnom izvedbom vlastite pjesme na engleskom, čiji je prijevod Rade izrecitirao neposredno prije nego je Milica zapjevala. Zajedno su skladno i odmjereno otpjevali i “Moon River” Audrey Hepburn iz filma Breakfast at Tiffany’s.
Radin govor o tome kako često zaboravljamo dragocjenosti koje imamo u ovoj zemlji, najavio je jednu od tih dragocjenosti, velikog Arsena Dedića. Laganim staračkim hodom, fizički umoran i danas teško dostupan Arsen, ušetao je i do kraja večeri održao svoj mini koncert pun spontanosti, pjesme, poezije, humora, ironije i autoironije. Rade se za to vrijeme, prepustivši pozornicu velikom majstoru, uglavnom družio s čašom vina i uživao diskretno se krečući mračnim dijelovima pozornice s Krležinim šeširom na glavi.
Arsen je izveo “Tvoje tijelo, moja kuća” uz matricu, a sa Zapadnim Kolodvorom “Dida moj”, “Djevojka iz moga kraja” i Ujevićev “Odlazak”. Pohvalio se da prati top liste, ali se požalio da više svoje ime ne nalazi na njima, no nasmijao je publiku kad je rekao da je ipak još uvijek pri vrhu na top listama Miroševca i Mirogoja jer tamo često izvode “Dida moj” i “Tamo da putujem…”.
FOTO: Rade Šerbedžija i Zapadni Kolodvor fotografirao Marko Šolić
Vrhunac večeri je bio kada je Rade gestama zamolio Arsena da sjedne za klavir i izvedu antologijsku “Ne daj se Ines”, recitaciju o davnoj Arsenovoj ljubavi koju Rade desetljećima izvodi. Osjetilo se da se upravo to najviše čekalo cijelu večer jer svi su svjesni da je ovo bila jedinstvena i vjerojatno posljednja prilika za vidjeti ova dva velikana zajedno na pozornici. Posljednji put kada su zajedno pjevali bio je 1990. g. u Sarajevu.
Arsen se kroz svoje pjesme polako pozdravlja, kaže da mu ide “odjavna špica…”, no iako fizički slab, mentalno je vjerojatno jači no ikad, a duhom još uvijek ispunjen i mlad, no vidno melankoličan jer je većina njegovih prijatelja kantautora napustila ovaj svijet, Sergio Endrigo, Kemal Monteno, Bulat Okudžava… Kao da je davno u pjesmi “Ne daj se Ines” znao kako će se osjećati pa napisao stihove “Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite i ta će mi mladost teško pasti, a bit će ipak da ste vi u pravu, jer ja sam sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno.”
Hvala Radi što ga je uspio dovesti na koncert i omogućiti svima prisutnima ovaj jedinstveni doživljaj i završio ga stihovima “Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva….”.
