Koncerti

Sebadoh @ Tvornica kulture

Sebadoh @ Tvornica kulture

[caption id="attachment_4412" align="aligncenter" width="547"]Sebadoh Sebadoh[/caption]

Srijeda, 22. listopada, bila je početak za više toga. Temperature u Zagrebu naglo su se spustile, pao je prvi snijeg u bližoj zagrebačkoj okolici i ljudi su napokon shvatili da više nije pametno izlaziti van kuće bez jakne. Također, Tvornica kulture je premijerno ugostila legende svjetske lo-fi glazbene scene, američki bend Sebadoh. Uz njih, nastupio je i zagrebački bend, ESC Life.

Dolaskom u Tvornicu vladala je mala doza zbunjenosti pošto je po nekim izvorima koncert trebao biti u velikoj dvorani, ali se na kraju ispostavilo suprotno. Neovisno o tome, nastup predgrupe počeo je na vrijeme i u nešto manje od sat vremena bend ESC Life odradio je svoj dio posla. Slobodno se može reći kako je tih 45 minuta bilo premalo. Nastup predgrupe imao je sve potrebno za savršen uvod u glavni dio večeri. Dobra uvježbanost, mala doza treme, taman onoliko koliko treba i kvalitetne pjesme nabijene finom rock energičnošću. Zvuk je bio čvrst i savršen, taman da zagrije i pripremi publiku. Prvi dio nastupa im se više vrtio u pop-rock sferi, glazbi sličnoj onoj što su znali raditi bendovi poput Pearl Jama u kasnijoj fazi svoje karijere, ali dolaskom pjesme „What We Want Is Useless“, cjelokupna energija podiže se za još jednu sitnu stepenicu. Ova je pjesma ujedno obilježila i najbolji trenutak izvedbe i nakon još nekoliko pjesama njihovom nastupu dolazi kraj. Ovaj četveročlani bend odradio je odličan posao i nastup im je jednostavno trajao prekratko. Neovisno o razlogu, da li im je bio dan određeni vremenski rok ili jednostavno trenutno nemaju veći repertoar za ponuditi, bez problema su mogli održati koheziju između sebe i publike bez da se ljudi zapitaju kada će na binu doći zvijezde večeri.

Po pitanju toga, nakon što su odsvirali svoje, pokupili svoje stvari i potiho se izgubili u publici gdje su prvi red činili fotografi, drugi i treći red obožavatelji, a ostalo ljudi koji su jednostavno došli na koncert, red je došao na Sebadoh. Između je postojala kratka stanka, ali nije dugo trebalo da se američka trojka pripremi za nastup. Lou Barlow kao početni gitarist i vokalist, Jason Loewenstein kao basist i Bob D'Amico na bubnjevima zauzeli su svoje položaje i koncert samo što nije počeo. Što očekivati od benda za čije se ime, svaki put kada se pojavi u nekome članku ili najavi (kao i u ovoj recenziji), veže titula legendi američke nezavisne rock scene i začetnika ili pionira lo-fi zvuka? Za očekivati je vrlo dobar koncert, sličan onome koji je bio dan kada je Barlow zadnji puta bio u Zagrebu s Dinosaur Jr. Po tom pitanju nikada ne bi smjelo biti izuzetaka, jer ako jedan bend drži određenu titulu, on mora biti i u stanju sačuvati je, bez obzira na to što bi neki rekli kako su titule neformalne ili kako Sebadoh nije na vrhuncu svoje karijere. Ponekad koncerti znaju biti loši zbog publike, ponekad zbog samog benda, a ponekad jednostavno zato jer nije bilo suđeno i jedino koga se može kriviti je loš dan, loša karma ili neki treći neopipljiv pojam. Po pitanju ovog koncerta, dogodio se treći slučaj.

Uvod je bio dobar i sve je bilo na svome mjestu. Odlično pripremljena atmosfera od strane ESC Life, publika je bila spremna i članovi Sebadoha su također bili spremni. Više interna zezancija između članova benda prije početka glazbenog dijela zabavila je i bend i samu publiku, ali kao da se već tada osjetilo kako ova večer neće biti ono što se očekivalo. Početak je bio jako dobar i zvuk je bio na razini, osim vokala s kojim je bilo problema u prvim redovima gdje je bio nerazgovijetan, kao što i inače zna biti u tom prostoru. Kada je na red došla poznata pjesma „Skulls“, koja je bila među prvim izvedenim pjesmama, publika se još više oraspoložila i sve je išlo svojim prirodnim tokom. Nedugo nakon, pojavio se prvi tehnički problem gdje je Barlow imao problema sa svojom opremom. Dok je Jason priskočio u pomoć i pokušao što prije odstraniti probleme, Barlow je pokušavao održati atmosferu koja je počela polagano jenjavati. U tome se nije najbolje snašao pa je tako njegov trud bio nagrađen tek blagim pljeskom iz publike.

Nitko ne voli kada mu raspoloženje bude narušeno, niti osoba koja je na bini, niti osoba koja se nađe u publici, ali ponekad je teško oduprijeti se. Nakon odstranjenja tehničkih smetnji osjetilo se da je bend bio izguran iz balansa što su pokušavali prikriti daljnjom internom zezancijom. S glazbene strane, koncert je i dalje bio na jednakoj razini, štoviše, kada su se Jason i Barlow zamijenili za instrumente, gdje je Jason preuzeo i vokalni dio, koncert kao da se u jednom trenutku vratio na svoju početnu stazu. Barlow, koji je preuzeo njemu i više nego poznat instrument, savršeno je održavao pozadinsku buku svake pjesme, tek ponekad koristeći klasične melodijske dijelove. Unatoč tome, nervoza koja je bila stvorena od strane neočekivanih i trivijalnih sitnica učinila je svoje. Bend je potpomognut iskustvom nastavio dalje, ali u publici kao da je bilo sve manje ljudi koji su pratili taj tempo. Ubrzo, jedini dio publike koji je i dalje vjerno nastavio put s bendom je bio onaj koji je na ovaj koncert došao radi samog benda i jer su osjećali da su čekali predugo da Sebadoh dođe u Zagreb. Njih ništa nije moglo smesti, ali veliki ostatak publike je bio smeten.

Ubrzo nakon odsvirane „Drugs“, dolazi do ponovne zamjene i ponovnih tehničkih smetnji, nakon čega dolazi i do posljednjeg ispraćaja jedne od Barlowih gitara koja je izgleda bila dala sve od sebe. Ta scena gdje Barlow „pokapa“ svoju gitaru bi u drugačijem kontekstu bila i više nego zanimljiva, ali nažalost atmosfera je bila previše narušena. Pri kraju koncerta Lou ispituje publiku što bi voljeli čuti za kraj i nakon velikog žamora odluka pada na „Licence to Confuse“ i „Ocean“.

Ovaj je koncert trebao biti vrlo sličan onome koji nam je bio dan od Dinosaura Jr. gdje je publika potrošila svaku kap znoja, jednako kao i bend. Nažalost, to ovdje nije bio slučaj pošto je velika količina nepotrebnih sitnica narušila sve što se moglo narušiti. Ne postoji sumnja kako je bilo ljudi koji su s ovog koncerta otišli i više nego zadovoljni, ali teško da su bili u većini. Više sreće drugi put, kako bendu, tako i publici.


Tekst: Antonio Rozić

Filip Bušić
Filip Bušić

Osnivač portala, urednik, fotograf, novinar, - "Where words fail, music speaks."