SuperUho ispunilo očekivanja i oduševilo posjetitelje
06.08.2016. 18:33
I ove godine smo posjetili SuperUho festival, koji je svoje treće izdanje doživio u Primoštenu. Koliko je Super Uho veliki, a mali festival govori to što je prve goste na ulazu dočekao sam Mate Škugor na pultu s ulaznicama, a i za vrijeme festivala se šetao i pazio da sve ide po planu. Lokacija je smještena u borovoj šumici u uvali kraj Primoštena. Svidjela mi se ležernost redara koji nisu predetaljno pregledavali ljude kao što je to bio slučaj na Terraneo festivalu pa tako nije bilo ni gužve na ulazu. Sama lokacija je bila minimalistički sređena za razliku od prošle godine, a Iskon se pobrinuo da lounge kutak, kamp i plaža imaju sve sitnice koje ste vjerojatno zaboravili ponijeti sa sobom i ove godine podignuli festival za još jednu razinu kao i prošle.
Side Project su otvorili ovogodišnji Super Uho festival oko 20 sati svojim kratkim, ali žestokim setom od pola sata. Ovog puta su nastupili s bendom što ima svoje prednosti, ali i mane. Zvuče moćnije, pogotovo kada basist uzme gudalo i električni kontrabas u ruke , no gubi se određena doza sanjivosti koju kao duo imaju što se posebno moglo osjetiti u njihovoj najpoznatijoj "Things which no one else should know about". Zaredali su nekoliko hitova, ali izostavili mnoge. Strastvenom pjesmom "Alive" i stihovima "The way you make me want to kneel" su se pozdravili s publikom koja je ostala željna atmosfere koju su nam priredili uz zalazak sunca.
Super Uho festival se može pohvaliti činjenicom da nema preklapanja između koncerata, jedini problem je što između nastupa gotovo pa i nema predaha. S obzirom da su Side Projectovci završili svoj set ranije publika se stigla osvježiti Iskonovim koktelima i sa Super pivama u ruci dočekati Pips Chips & Videoclips kod glavnog stejđa. Pipsi imaju kultni status i antologijske nastupe i pretpostavjam da nisu bili tipičan bend koji Super Uho publika sluša. Prevelik su domaći bend za Super Uho publiku koja voli "kopati" manje poznate izvođače.
Foto by Ivan Milas
Sa zanimanjem sam iščekivala svoj prvi susret s njima. Plato pred pozornicom bio je solidno ispunjen, ali probivši se naprijed otkrila sam ogroman prazan prostor gdje su inače trebali biti fanovski prvi redovi. Ta distanca publike koja nije stopostotno osjećala i bila koncentrirana na Pipse, kako to inače biva na njihovim koncertima, bila je prisutna. No to nije uništilo dojam koncerta jer je bend besprijekorno odsvirao svoj set, a i Ripper je bio super raspoložen. Koncentrirali su se uglavnom na repertoar s Walta, ali i predstavili novu pjesmu u bluzerskom stilu te obradu Haustorove "Neobičan dan". Kraj nastupa rezerviran za njihove himne ponudio je tek "Narko" i "2x2", a izostalo je i singalonganje publike.
Nakon Pipsa na drugom stejđu je svirao američki noise duo Lightning Bolt. Nastup je bio kao stvoren za glavnu pozornicu jer je količina te divne moćne buke, ali i publike, daleko nadmašivala kapacitete druge bine. Bučno i progresivno su užarili atmosferu. Temperatura u prvim redovima je bila na vrhuncu, kompunikacija i odaziv vrišteće publike također. Glavne uloge u bendu podijeljene su između basista i bubnjara koji tu i tamo izgovori nešto kroz modulator postavljen u maski za lice. LB su meni osobno, ali vjerujem i ostaloj publici ne tako upoznatoj sa žanrom, bili ugodno iznenađenje festivala. Nakon slušnog navikavanja postanu zanimljivi. Ta energija koju stvaraju sviranjem je nevjerovatna. Ljudi u prvim redovima su je potrošili na skakanje, deranje i guranje, ali ni oni straga nisu ostali zakinuti za nijedan njen djelić. Svojim nastupom su vjerojatno probudili sve turiste u okolici Primoštena tako da i oni koji nisu prisustvovali koncertu zasigurno su ga čuli.
.jpg)
Foto by Ivan Milas
Peter Hook je okupio sve generacije šta je dokaz neke nostalgije koju u ljudima budi Joy Division. Bilo je nestvarno čuti stvari od Joy Division uživo sa članom originalne postave. Hook je profesionalno i moćno odradio cijeli koncert, zvučao je uvjerljivo i sigurno. Uveo nas je s "No love lost", a svakom idućom pjesmom su izazivali ovacije onih kojima je to najdraža, a velikom dijelu publike je to bila svaka pjesma.
Ljubav prema ovom kultnom bendu se osjećala na svakom koraku. Ljudi su ekstazično i s nevjericom pjevušili stihove davno naučenih pjesama, a "Disorder", "She's Lost Control", "Shadowplay", "Ceremony" su ostavili ljude bez daha. Koncert nije prošao bez bisa. Za kraj su nas počastili sa "Love Will Tear Us Apart", a jedan sretnik se izborio i za Hookovu majicu.
Saul Williams je svojim aktivističkim alternativnim hip hop pjesmama uz dokumentarac u pozadini propitkivao nasilje u Burundiju, našu ovisnost o tehnologiji i načinu na koji nam internet ispire mozak. Za vrijeme cijelog koncerta fanovi su ga obasipali komplimentima, odobravali ono što vide i čuju. Penjanja po pozornici i zaštitnoj ogradi nije nedostajalo. U sjećanje mi se zarezala pjesma "Nigger Tardust" koja je raspametila fanove, zarazna "List of demands" i melankolična pjesma sa stihovima "I dare you to love me" koju možete poslušatina snimci ispod.
Drugi dan je otvoren standardno dobrim nastupom Baden-Badena. Atmosferu je jedino ubila mrtva publika. Frontmen je po običaju bio u potpunosti uživljen u pjesme, ali publika mu nažalost nije uzvraćala istom mjerom. Iz petnih žila se trudio animirati one ukipljene, a zauzvrat bi dobio gotovo pa nikakvu reakciju.
Mudhoney je uslijedio nakon Baden-Badenovaca. Bend je na kvalitetnom glasu, tako su i odradili gig. Imali su dobru energiju, izvrsnu, tvrdu svirku, beskompromisni grunge. Kad su svirali "Touch Me I’m Sick", stariji fanovi uokolo su skakali ko momci i vidljivo uživali. Ritam sekcija je ubila, a i pjevač se skroz uživio.
Foto by Tomislav Sporiš
Close Distance se već za vrijeme Mudhoneyja uvježbavao na drugom stejđu. To je šibenski, kultni, alternativni bend koji je djelovao u u ratno vrime devedesetih godina. Nakon 25 godina su okupili i napravili vrhunski koncert, moćno, uvježbano su izveli svoje stare stvari. Šibenčani su okupirali podij jer ih je ovaj koncert asocirao na neka starija vremena i druženja u klubu gdje su se okupljali. Sudeći po koncertu koji su izveli preporučam ih ljubiteljima Joy Divisiona.
Shoebalader One je kao headliner bio potpuna nepoznanica većini. Već su u ranim popodnevnim satima svojom chill, jazzy elektronikom ispunili područje kampa. Ali navečer su svoj nastup obogatili scenografijom. Vizualno podsjećaju na Daft Punk sa svjetlećim displej maskama, a sviraju jednu skladnu kombinaciju jazza, elektronike i funka. Kraj koncerta je bio obilježen svojevrsnim soundtrackima za igrice. Sat vremena je bilo sasvim dovoljno za pozitivan dojam, ali su onda ubacili 15 minuta bis s kojim je došlo do blagog zasićenja.
Franz Kafka Ensemble su nesretno nastupili nakon instrumentalnog benda i mnogima se nije dalo slušati dva benda bez teksta zaredom. Svidjela mi se truba i ritmičnosti u nastupu.
Foto by Tomislav Sporiš
U isto vrijeme na glavom stejđu su odjekivali glasni zvuci. Djelovalo je kao da tehničari rade svoj posao uz preglasnu hard core muziku, ali kad smo se približili bini shvatli smo da su tehničari pomaknuli instrumente slovenskog dua It's everyone else na pod. Na tlu ispred bine duo je rasturao po sintićima. Cura ima zavidan vokal i growlanje također. Set je doduše bio kratak, ali eksplozivan. Okupili su ljude oko sebe i ostavrili dobru interakciju.
Šibenski Magul su otvorili treći dan. Njihov alt rock zvuči odlično. I publika oko mene je dijelila moje mišljenje.
Uslijedio je nastup Marka Lanegana na glavnom stejđu.Dobro je iznenadio sveprisutne pojavivši se bez benda, samo u pratnji gitarista. Ali minimalistički set nije bio loša odluka u lijenoj ljetnoj noći. Odlično se uklopilo u ambijent i bilo skroz atmosferično. Njegov brus-papir od glasa je sve što treba, spreman da hipnotizira i privuče u njegov svijet tame. Set lista koncentrirala se na sporije, senzualnije pjesme koje nisu trebale prevelike orkestracije benda. Krasna mi je bila "I'll Take Care of You", a super su sjele i obrade poput "Deepest shade" ili "You only live twice".
Nije se obraćao publici, bio je hladan, ali je ostavio odličan dojam. Njegov je glas jedinstven instrument. Vjerujem da je Mark unatoč puno slojeva dugih rukava na sebi osjetio ljubav i oduševljenje Superuho publike. Zanimljivo je da je dobar dio publike bio toliko življen u koncert da nije reagirao na fekalije koje su se razlile iz kamiona s wc-om.
Foto by Tomislav Sporiš
Damira Avdića sam slušala iz kampa. Nisam štovatelj njegove recitacije. Ali žestoko, uz gitaru je ispaljivao svoje nabrijane tekstove i okupio je dio publike kojem to odgovara.
Devendra Banhart, glavna zvijezda festa, ispunio je i nadmašio sva očekivanja. Šarmantni set i konstantno obraćanje publici na hrvatskom jeziku su učinili svoje. "Brindom" nas je uveo u romantičnu večer. Za pjesmu "Lover" je rekao: "It's about budala". A izgleda da je pozaboravljao svoje stare pjesme pa je ovu otpjevao uz pomoć šalabahtera. Posebno se istakla "Seahorse" sa improvizacijom i promjenom ritma u više faza. "Mi negrita, bad Girl", "Carmensita" su redom mamile uzdahe i tjerale na ljuljuškanje sa zatvorenim očima.
Foto by Tomislav Sporiš
ŽEN i njihov standardno dobar set popraćen videoprojekcijama je ostavio ljude u zanosu, a bile su i savršena instrumentalna podloga za one koji su se družili u kampu tik do pozornice.
Ženom je zaključeno ovogodišnje izdanje festivala. Za after su se kao i svaki dan puštali dokumentarci, a prigodni party se održavao u klubu Aurora. Dj je prepoznao glazbene preference posjetitelja festivala pa je mahom pušta hitove alternativne scene. Ljubitelji druženja na otvorenom su mogli uzivati na festivalskoj plaži s pogledom na Primošten do ranih jutarnjih sati, uz brojne akutsične obrade samih posjetitelja.
Lineupom se čini malo oslabljen festival naspram prošlog izdanja. No ne sumnjamo da će potrajati ova Primoštenska priča i da nas dogodine ne čeka još bogatiji set izvođača. Jedina zamjerka festivala je pomalo skučeni prostor na drugom stejđu. Kamp se u početku činio premalen, ali zgleda da su ipak točno procijenili kapacitete ove godine. Zahvaljujući Iskonu kamp je svakim danom bio sve ugodnije mjesto za provoditi slobodno vrijeme zbog radionica na kojima su posjetitelji imali priliku izraditi ukrase za svoj šator poput otirača i lampiona. Pozitivna stvar ovog festivala su i craft pive, ali cijene hrane bi mogle biti povoljnije bez obzira na činjenicu da je to radio neki domaći restoran. Lokacija festivala je savršena i nadam se da će ostati na istom mjestu i dogodine.
