Swans + Pharmakon @ Pogon jedinstvo
15.10.2014. 17:39
[caption id="attachment_4215" align="aligncenter" width="547"]
Michael Gira (Swans) © Marko Lopac[/caption]
U sklopu festivala Žedno uho održan je koncert benda Swans koji je nastao u New Yorku kao dio No wave pokreta 1982. godine. Kao podrška prije glave točke nastupila je Margaret Chardiet sa svojim noise/industrial projektom Pharmakon.
Margaret, koja je otvarala sinoćnji koncert, nije toliko razvikana osoba u svijetu poznate glazbe, što joj zapravo nikad nije ni bio cilj postati. Teško se može čuti za nju, ali jednom kada se posluša bilo koji komad njenog muzičkog rada teško ju je zanemariti ili izbaciti iz glave. Nije stvar u tome da kreira muziku koja ugodna i pamtljiva u smislu pjevnosti ili zanosnih melodija, već sasvim suprotno. Muzički svijet je odavno preplavljen vrištećim vokalima koji se pjevaju iz grla umjesto iz prsa, ili bolje rečeno, iz srca. Pharmakon ni u najmanjem smislu ne spada u tu grupaciju muzičara. Dodijeliti etiketu među svim do sada poznatim muzičkim žanrovima je prevelik izazov. ak i vrsnim poznavateljima muzike jer to je teško nazvati muzikom. To je, moglo bi se reći, antimuzika, šaka u oko bilo kome tko je ikad odlučio planski napraviti glazbu, bend, projekt koji će obuhvatiti srca i umove velikih masa slušatelja i privući ih da pune koncertne dvorane i kupuju snimljene materijale.
Poanta ove “muzike” je stvoriti emocije kod ljudi koje nisu do sad osjetili ili ig nisu hjeli osjetiti, i onda ih privući da budu željni još. Klasična forma u pjesmama ne postoji, već se samo slažu različiti zvukovi koji konstruiraju utjelovljenje kaotičnog stanja uma. Vriskovi i urlici koje Margaret proizvodi povrh instrumentalne podloge su dovoljno strašni da i odraslog čovjeka dovedu do suza, da im se utroba zgrči. Kako je to publika podnijela jučer? Činjenica da je bio puno manji broj ljudi na Pharmakonu nego na Swans govori sama za sebe bez obzira što je Pharmakon bio predgrupa. Samo najveći ljubitelji eksperimentale su se usudili ući i slušati cijeli nastup koji je trajao otprilike pola sata. Apsolutno dovoljno, kao vožnja toboganom: brzo, vrtoglavo, i kad je gotovo potrebna je koja minuta dok se čovjek sabere da shvati što se upravo dogodilo.
Michael Gira, multiinstrumentalist, pjesmopisac i osnivač Swansa stvorio je ovaj bend davne 1982. godine u New Yorku u vrijeme kad je New Wave pokret harao radio stanicama i pozornicama. Njihov zvuk je tada bio proglašen potpisom No Wave pokreta koji se tada rađao kao protumjera europskom New Waveu. U početku su imali dosta spori i teški zvuk te tolike razine brutalnosti da su ljudi u publici doživljavali mučninu, a koncerti su prekidani uz policijske intervencije. Kroz godine su radili na zvuku da postane nešto brži i više osebujan, da proždire više, da obuhvaća cijelu osobu fizički, psihički i duhovno, da stvara transeve i osjećaje produhovljenosti.
Sa svakim novim materijalom koji bi izbacili sve jače bi kažnjavali kočnice i ograničenja ljudskoga uma. Takav je bio i doživljaj sinoćnjeg koncerta koji je trajao oko dva i pol sata. Ovo nije pretjerivanje, doslovno su toliko dugo svirali. Ono što je počelo kao ovisničko zadovoljstvo se s vremenom počelo pretvarati u test izdržljivosti iz više razloga - prvo što je takva glazba teška za doživjeti onima koji nisu u potpunosti prepušteni tom stanju uma, i drugo, jer je postalo urnebesno vruće do mjere da nije bilo zraka. Znoj se osjetio u prostoru i disanje je postalo fizički napor što je dovelo do toga da su ljudi prvo pojedinačno polagano izlazili uhvatiti dašak svježeg zraka i vraćali se unutra. Kako je vrijeme prolazilo ljudi su izlazili sve češće, te nakon toga su se prestali vraćati. Na očigled se publika prorijedila. Možda su neki morali ići jer je radni dan i obaveze su bile u pitanju, ali vjerojatnija pretpostavka bi bila da im je jednostavno bilo prenaporno istrpiti koncert od početka do kraja.
Iskonski fanovi, dakako, proživljavali su ekstaze što znači da su Swans obavili svoje. Komentari poslije ovog maratonskog koncerta bili su ekstremno pozitivni. Publika, ili barem njen najvjerniji dio, napunila je baterije što je teško pojmljivo s obzirom na fizičku energiju koju je bilo potrebno uložiti da bi se preživilo jedno takvo iskustvo.
Tekst: Dino Peroš
