Hugh Cornwell u Tvornici kulture: Noć kad su se godine otopile u zvuku
27.04.2025. 17:52
Izblijedjela slava? Ni približno. Hugh Cornwell pokazao je u zagrebačkoj Tvornici kulture 25. travnja 2025. godine da njegovo ime i dalje ima težinu te da pravi klasici ne žive u prošlosti, već u svakom otkucaju sadašnjosti.
Zadnji put je na istoj pozornici svirao 2010, a iako je komentirao da mu se čini da je bio ovdje 2014, važno je samo da je ponovno tu. Njegov prvi zagrebački nastup bio je daleke 1978. godine, još u originalnoj postavi The Stranglersa u Maloj dvorani Doma sportova.
Tvornica je bila vrlo dobro popunjena, premda je Cornwell, bez sumnje, zaslužio još više publike. Prisutni su očito bili oni koji znaju zbog koga su došli – zbog Stranglersa i Cornwellovog solo opusa – no izvrsna dramaturgija set liste onemogućila je da itko ostane zaglavljen u nostalgiji.
Koncert je otvoren novijim materijalom – singlom „Coming Out of the Wilderness“ te pjesmom „Too Much Trash“, oboje s posljednjega albuma „Moments of Madness“ (2022). Time je odmah jasno dao do znanja da neće biti riječ o pukom putovanju kroz prošlost. Tek trećom pjesmom, legendarnom „Nice 'n' Sleazy“ iz repertoara The Stranglersa, publika je počela napuštati svoje ukočene poze i prepustiti se plesu, na očito zadovoljstvo Cornwella, koji je uživao u dinamici i znao da publiku treba zaslužiti.
Njegov nastup bio je majstorski isprepletanje prošlosti i sadašnjosti, bez podilaženja očekivanjima. Cornwell, koji će uskoro navršiti 75 godina, djelovao je energično, svježe i karizmatično.
Njegov glas – tiho režanje koje nije izgubilo na prijetnji – i sviranje gitare, u kojem se osjećala mješavina utjecaja Byrdsa i Televisiona, pokazali su svu njegovu glazbenu suverenost. Kao i kod Wilka Johnsona, njegova gitara nosila je ritmični zamah i sirovu snagu.
Publika, premda većinski srednje i starije generacije, s poštovanjem je prihvatila i solo materijal, iako je istinski procvat atmosfere došao s prepoznatljivim Stranglers pjesmama poput „Golden Brown“. Nakon tog trenutka činilo se da mu se glas dodatno „pomladio“ – posebno tijekom izvođenja Stranglers klasika, kada je postajao grublji, puniji i energičniji.
Prateći bend bio je savršeno usklađen – basist i prateći vokalist Pat Hughes (Headnoise, The Disoriented) te bubnjar Windsor McGilvray (Blondie, John Cooper Clarke) pridonijeli su čvrstini i muzikalnosti nastupa. McGilvrayjev pulsirajući ritam i Hughesove bogate bas linije i vokalne harmonije omogućili su Cornwellu da se potpuno izrazi.
Posebno su se istaknule pjesme „Mister Leather“ (posveta Lou Reedu) i „Strange Little Girl“ (izvedena na bisu), koje su dodatno učvrstile dojam da Cornwellov opus nadiže žanrovske granice punk/post-punka i pripada kanonu suvremene rock glazbe.
Teme smrtnosti, života i prolaznosti, koje su odavno prisutne u njegovu pisanju, ponovno su bile u fokusu, posebno kroz novi materijal s albuma „Moments of Madness“. Cornwell se i ovom prilikom suočavao s prolaznošću s iskrenošću i lucidnošću, povezujući se s publikom koja stari zajedno s njim – ali i ostaje vitalna.
U gotovo dvije, energijom nabijene, glazbene ure, kroz 22 pjesme, Hugh Cornwell još jednom je podsjetio zagrebačku publiku na svoj nemjerljiv doprinos rock povijesti – i dao naslutiti da njegova priča još nije gotova.
Cornwell je, naravno, nakon koncerta ostao među publikom, srdačno razgovarajući i potpisujući isključivo nove albume, ne skrivajući koliko mu znači izravni kontakt.
Naravno, morao je pasti i jedan osobni trenutak — ulet, fotografija, mali pregovori oko suvenira. Iako terminal za kartice nije radio, deset eura bilo je dovoljno za osmijeh, zagrljaj za pamćenje, kao i potpisanu fotografiju na kojoj Hugh, u gesti molitve, kao da zahvaća sve što je te večeri pulsiralo među ljudima – sjećanja, radost, ono neuništivo što nosimo iz susreta s glazbom – zvuk koji briše godine.
Hugh Cornwell u Zagrebu u svoje je pjesme utkao vrijeme, sjećanja i nezaustavljivu životnu iskru te je još jednom dokazao da „mirovina“ nije riječ iz njegovog vokabulara.
Sa šarmom, prkosom i gitarom koja nije izgubila ni trunku otrova, bivši frontmen The Stranglersa pokazao je da mladost nije pitanje godina, nego energije koju nosiš – i koju bez milosti dijeliš s publikom te je sve nazočne podsjetio da se ne broje godine, već večeri koje vrijede.
