Jesca Hoop briljirala u Tvornici
25.05.2017. 09:42
Dobrano zahuktali svibanj nam je već dosad omogućio da u Zagrebu posvjedočimo maloj milijardi koncertića, koncerata i koncertčina. Nekakav postulat kolektivnog identiteta na ovom našem prostoru (doduše, vjerojatno ne samo našem, ali za ostale ne mogu sa sigurnošću tvrditi) je ta teorija da ništa ne valja. Možda je, doduše, nekad davno i valjalo, ali sad više nikako, ni pod razno, ne valja. Uvijek fali navodno ljudi, interesa, bendova i jednostavno, kad se sve zbroji i oduzme, to više nije to. A kad ono, u praksi i dalje imamo činjenicu da gradska koncetna ponuda ne da ne posustaje, nego je iz godine u godinu sve jača i jača, neupitno, stotinu tisuća milijardu posto sigurno bolja i zanimljivija nego prije deset, dvadeset ili trideset godina. Tako da se tu treba, kad sagledamo kompletan (vrlo reprezentativan) uzorak, ipak zapitati je li moguće da su hiperproduktivni koncertni organizatori po zagrebačkim klubovima stvarno toliki pomahnitali mecene mazohisti da su voljni uvijek i zauvijek rasipati vlastitu paricu radi umjetničkog i duhovnog uzdizanja puka putem koncerata koje nitko ne šljivi, ili možda ipak na godišnjoj bazi ljudi tu i tamo uspiju ostati barem na nekoj pozitivnoj nuli, ako već ne i zaraditi koju kintu. Da se razumijemo, što se tiče onih kojima to ne pođe za rukom, i dalje ću se drznuti ustvrditi kako to nije zbog onih maloprije navedenih "nikog više nije briga, scena nam je mrtva, ljudi radije idu na cajke..." razloga, već zbog proste činjenice da je kalendar prezasićen bezbrojnim eventima svaki dan, i da jednostavno čak ni gotovo milijunski grad poput Zagreba nije u stanju "pokriti" baš sve to. Negdje na tom kraju ovog spektra se smjestio i ovaj nastup američke kantautorice s engleskom adresom Jesce Hoop u maloj Tvornici kulture ovog utorka. To nije samo moja procjena, sami organizatori (YEM kolektiv) u Facebook eventu lijepo iskreno pišu kako toliko toga rade ovaj mjesec da su malo zaboravili na ovaj dragulj.
Tvrdim dakle da je ovo koncert koji bi u nekim drugim okolnostima sasvim sigurno privukao nekoliko stotina duša, jer Jesca nipošto nije anonimusica. Ovako nas se skupilo sedamdesetak. To je šteta, zato što em se radi o vrlo zanimljivoj osobi, em je gig stvarno bio jako dobar. Obično se taj epitet o nečijoj zanimljivosti baci reda radi, kad se nema ničeg pametnijeg za reći, ali u ovom slučaju čvrsto stojim iza njega. Ako mi ne vjerujete, sram vas može biti što radite sa životom, dovoljno je baciti okašce na njen životopis. Rođena prije 42 godine u strogoj mormonskoj obitelji, sa 16 pobjegla od kuće i smucala se po šumama i gorama Sjeverne Kalifornije i Wyominga, živjela po raznim straćarama i improviziranim nastambama i radila kako nekakav asistent za preživljavanje u divljini u okviru rehabilitacijskog programa za neposlušne tinejdžere. Kasnije seli u Los Angeles gdje dobiva posao dadilje djece Toma Waitsa, pa ju on i njegova gospođa supruga uzimaju pod svoje i upoznaju s raznim facama koje su joj pomogle da lansira svoju glazbenu karijeru, koja je u posljednjih desetak godina, osim seobom u Manchester, rezultirala s pet albuma, par EP-o va, te ogromnom količinom suradnji s raznim vrlo eminentnim imenima. Ako se pitate kako sve to znam, neću vam reći ništa osim da sam prepisao s Wikipedije.
Nego, kad se netko tako dočepa establishmenta prečacem, pa se nađe u situaciji da mu je instantno omogućeno više nego dovoljno prostora da se pročuje (zadnji primjer toga kojeg se mogu sjetiti da je pohodio Zagreb su Lemmyjeve Barb Wire Dolls) to se često uživo da lako detektirati po onom teže objašnjivom ali lako osjetnom dojmu da gledaš i slušaš umjetni projekt, a ne bend ili izvođača u pravom smislu. I to onda bude prilično odbojno, usiljeno. Na svu sreću, Jesca ni izbliza ne pati od tog sindroma. Njena je glazba, iako eklektična po pitanju toga kojih se sve pravaca dotiče, neopisivo iskrena i ogoljena, koliko iznimno stilizirana toliko i nepretenciozna, minimalistički zavodljiva, na dijametralno suprotnom polu od usiljene, sasvim prirodna i tečna. Ukazala nam se na pozornici bosa, u nekakvoj čudnovatoj crnoj uniformi za koju je netko tko je stajao u stražnjim redovima lako mogao pomisliti da ju je skrojila od vreća za smeće. Imala je i pomoćnicu, ljupku damu koja joj je asistirala s čim god da je zatrebalo, od vokala do decentne ali raznovrsne instrumentalne pratnje. Jesca je, dakako, svirala gitaru. Električnu gitaru. No, i unatoč tome je to bio koncert toliko tih da si u publici morao šaptati kako ne bi omeo izvođačice. I to nije ništa loše, tako je i trebalo biti. Kad se već toga dotičem, valja pohvaliti okupljeni narod – ovo je gig koji je lako mogao završiti kao borba Jesce i njene drugarice protiv našeg žamora potaknutog manjkom koncentracije i interesa. To je vjerojatno plus u onoj priči što nas se pojavilo svega sedamdesetak, izostao je hype pa su došli samo ljudi koji su zbilja htjeli poslušati koncert. Ono što se na njemu dalo čuti, to su dobrim dijelom bile pjesme s najnovijeg Jescinog albuma "Memories Are Now". One se, iako čovjek na prvu ne bi rekao, dotiču raznih aspekata (post)modernog društva, od tehnologije i globalizacije do politike. Ipak, zvuče kao da su mogle biti skladane prije stotinu i više godina, duboko su ukorijenjene u narodnu tradiciju obaju njenih domova – ima i bluesa američkog juga i britanskih folk melodija. Fini pitki aranžmanski premaz definiran nenametljivim i jednostavnim ali tehnički izvrsnim gitarističkim finger pickingom cijelu priču odvodi u kantautorske indie folk/art pop vode. Jedini aspekt njene glazbe koji je dosad ostao nespomenut, ujedno je i onaj najbolji i najposebniji. Naime, žena stvarno predivno pjeva. Baš ubija, demonstrirala je više nego zavidno umijeće šetanja kroz pozamašnu količinu oktava bez da je i trepnula. Dobro, vjerojatno je trepnula, ali ne prečesto. To je na momente stvarno bilo fascinantno, reklo bi se da nas je malo i dočekala nespremne. Nije bila sama u tome, i kolegica joj je divno pjevala, a još su veće face ispale jer su nekako držale kao da je to najnormalnija stvar, nisu se preseravale.
Reakcija publike, iako se nije mogla detektirati ni plesom, ni singalongom,ni nekim naročitim urlikanjem i zaljeskivanjem (jer to jednostavno nije bio takav koncert), je odavala zadovoljstvo onime što se pred nama događalo, ovo je jedan od onih koncerata za koje dajem ruku u vatru da nitko nije otišao razočaran. Teoretski su stvari mogle otići u smjeru lagane dosade iz razloga što su sve odsvirane pjesme bile vrlo slične jedna drugoj, ali Jesca je to spriječila - prvo već opisanim perfektnim vokalnim sposobnostima koje bi čovjek mogao slušati danima, a zatim i iznimno jakim stage presenceom, zračila je kao prava diva. Podsjetilo me to na jednu damu vrlo sličnog stila, izričaja i energije koja je prije nekih godinu i po svirala u Tvorničinom bratskom prostoru Klub., Rykarda Parasol se zvala. Jesca je doduše za nijansu manje mračna , ali nije baš ni da ona odaje dojam najsretnije osobe na svijetu. Upravo o tom pitanju vlastite sreće, kao i o brojnim drugima, nam je pričala u vrlo neposrednim i spontanim monolozima (koji su povremeno prelazili i u dijaloge s članovima publike, što je prava rijetkost za ovakve "fine" gigove, to dovoljno govori o ugodnoj atmosferi) između pjesama, u kojima je pokazala svoju britkost, opuštenost i ciničnu duhovitost, što je u priličnoj opreci s njenom ozbiljnom i uvjetno rečeno suzdržanom glazbom. Time nas je dakako dodatno kupila, meni su se osobno baš jako svidjele pošalice i spikice. Jedna od njih je bila i ona kad nam je vrlo elokventno objasnila kako joj nema smisla silaziti sa stejdža prije bisa, jer bi se morala (znate već kako to u maloj Tvornici funkcionira) skrivati u muškom WC-u dok bi mi vani ispoštivali konvenciju dozivanja nazad, pa su nas jednostavno zamolile da se pravimo da ih nema dok su se one malo skutrile i pokrivale rukama po glavi posred stejdža. Ne znam, možda to sad vama ne zvuči sve skupa toliko otkačeno, ali da ste bili tamo svidjelo bi vam se garant, morate mi vjerovati. Na tom bisu se dogodila i jedna poprilično perfektna A capella izvedba prilikom koje je nastup premašio sedamdeset minuta, a onda smo se bili primorani oprostiti od Jesce i njene frendice.
Ne zadugo, nadam se. Odlična glazbenica, a Zagreb kao grad je uvijek imao kliker za ovakav tip muzičkog senzibiliteta, tako da nema razloga da se s vremenom tu ne razvije prava ljubav. Mislim da je već sad tu kliker kliknulo, kemija postoji. Dogodine u velikom pogonu!
