Tiggerfinger u Tvornici - Dobra svirka (pre)velikog benda
11.11.2017. 10:47
Ovogodišnji je Reflektor festival koncipiran na način zbog kojeg ga je teško uopće nazvati festivalom u pravom smislu riječi. Radi se naime o šest koncerata i jednoj predstavi, raspoređenih uzduž i poprijeko mjeseca studenog u Tvornici i KSET-u. Sve je započelo Artan Lilijem u malom, a nastavilo se Triggerfingerom u velikom pogonu Tvornice. Doduše, on nije bio baš skroz “velik”, tribine su bile ograđene. Ali i dalje je to dovoljno veliko da može primiti barem soma ljudi, a primilo je 600, da ne kažem i više. Nisam, priznajem, bio na prethodnim gigovima Triggerfingera u Zagrebu, ali budući da ih ipak nekako ne smatram bendom iz one A1 kategorije globalne popularnosti, smatrao sam da na posjećenost ne bi smjelo biti pritužbi.
To je što se tiče glavnog benda, na predgrupi se do kraja njihove (kratke, doduše) svirke bilo možda skupilo 150 do 200 ljudi. Ne bi to bilo ništa neobično da i ta predgrupa nije jedan sasvim poznat i priznat bend, koji je u Zagrebu i sam u nekoliko navrata popunjavao klubove. Radilo se o A Place to Bury Strangers, jednom od glasnijih kolektiva što čovjek može čuti ikad igdje.
Photo: A Place To Bury Strangers, credit: Filip Bušić
Bend koliko se ja sjećam u prijašnjim posjetima nije imao ženu na bubnju, sad ju imaju. Sve osim toga je ostalo nepromijenjeno, i dalje stvaraju takav zid zaglušujuće buke da čovjek tek u natruhama kroz to može razaznati shoegaze melodijice i psihodelične zahvate. Mislim, ako psihodeliju definiramo kao ono što utječe na promjenu stanja svijesti, onda je ovo svakako jedan vrlo psihodeličan bend, jer efikasno mijenjaju stanje u mozgu u zujanje. Počeli su vrlo rano, i svirali su jedva pola sata. Velim, kad sam čuo za ovaj koncert, nekako sam mislio da će se više raditi o co-headlinerskom uređenju vremena i prostora, ali ovi su se baš držali kao teška predgrupa. Koncert su, kao što to uradiše i prošlog puta u Močvari, okončali tako da su se odnekud stvorili na podu kluba i iz jedne kutije ispaljivali razne zvukove koji su polu-uspješno stvorili atmosferu malog techno partyja. Bilo je tu i ljudi u A Place to Bury Strangers majicama, možda su zbog njih mogli odsvirati pjesmu-dvije više, ali ako ništa bar je frontmen poslije giga za merch štandom bio vrlo dobre volje i razgovorljiv, pa su te napaćene duše njihovih fanova valjda došle na svoje prilikom ćaskanja, fotkanja, autogramiranja i koječega već.
Photo: Triggerfinger, credit: Filip Bušić
Dan ili dva nakon ovog koncerta Triggerfingera, u Hard Placeu je svirao Nashville Pussy. Ono zbog čega možemo povlačiti neke paralele između ta dva giga, to je neupitna činjenica da i jedni i drugi sviraju ono što se rokenrolom zove. E sad, Nashville Pussy to radi na način da dođu u mali prekrcani klub i tamo znojni i poderani ispale svom snagom dozu priprostog i seljačkog rokenrola svima u facu bez puno preseravanja, pa nek’ se mi sad tu snalazimo. Triggerfinger cijeloj stvari pristupa iz jedne sasvim drugačije pozicije. Pozicije koja triggera finger vašeg izvjestitelja i tjera ga da vam kaže kako misli da je gora, iz jednostavnog razloga što ostavlja dojam manje iskrene, a više “ušminkane”.
Photo: Triggerfinger, credit: Filip Bušić
Ne mislim tu dakako samo na njihova fina odijela i košuljice na leoparde, nego na činjenicu da se vidi da su prošli onaj tečaj Dubioza Kolektiva u kojem se troše dani i tjedni učeći u kojem trenutku se treba zavodnički nasmiješiti, kada zamahnuti rukom i reći “Come on, Zagreb!”, a kada se u totalnom zanosu popeti na pojačalo i izgledati kao da uživaš. Mislim, ne tvrdim ja da oni ne uživaju u tome što rade. Ali se svakako ne bi toliko trebali truditi oko toga da nam ostave takav dojam. Tu naročito prednjači frontmen Ruben, koji živi u dubokom uvjerenju da je pobrao ono najbolje od Jessea Hughesa, Georgea Clooneyja i Elvisa, pa onda povremeno ispada kao neka karikatura s tim usiljeno dubokim šarmerskim glasom dok se obraća publici i cipelama na potpetice. Bitno je napomenuti da sam, koliko mi je poznato, u ovakvim stavovima tamo bio poprilično usamljen.
Photo: Triggerfinger, credit: Filip Bušić
Nisam čuo da je ikome taj aspekt zasmetao, dapače - sredovječne su žene (a stvarno se pojavio rekordan, nevjerojatan broj 35+ dama, što je u prosjeku svakako najrjeđa koncertna populacija) masovno očima vršile snošaj s našim vragolastim Rubenom. Ne šalim se, trebali ste vidjeti te poglede, hihotanja i došaptavanja. Tako da ono, reklo bi se da je po tom nekom pitanju sve teklo po planu i programu. Kao i što se tiče samog muzičkog performansa, bio bih budalast kada bih tvrdio da se tu ima što za prigovoriti. Vrsna (i na momente čak i preglasna) ritam sekcija je cijelo vrijeme pumpala klasične ali i nikad izlizane rock’n’roll ritmove, koje je Block svojom gitarom vodio u smjeru pop-rocka, classic rocka, stonera, hard rocka, ali nikad onoga što bismo mogli nazvati indiejem.
Photo: Triggerfinger, credit: Filip Bušić
Nisu se pritom ustručavali odsvirati nam solidnu količinu stvari s posljednjeg albuma “Colossus”, i zvučale su jednako dobro kao i sve druge. Općenito, gig nije imao neku gradaciju, počeo je, trajao, i završio istim intenzitetom. A taj nije bio nešto ludo nabrijan i divlji, neka uđe u zapisnik. Velim, profil publike ionako nije bio takav da bi obećavao neki dernek, a i bend jednostavno u toj svojoj rokačini uspijeva ostati prefin i dostojanstven, pa ni to ne tjera čovjeka da se raskalaši do kraja. Znači, u okvirima očekivanog, ako smo očekivali solidan provod.
Photo: Triggerfinger, credit: Filip Bušić
Svirali su dosta dugo, mislim barem devedesetak minuta. Zadovolji su pritom sasvim sigurno veliku većinu posjetitelja, i to na raznorazne načine. Dobar su bend, o tom nema spora. Rekao bih ponovno da nema potrebe da se toliko trude da ispadnu kul (time više što su u pedesetima, pa su kao tu fazu trebali dosad prerasti), ali možda bih bio u krivu. Vjerojatno ima potrebe. Tržište diktira pravila igre, a ovima je tržište očito bitna stvar. Ovo im je sad bio već treći nastup u Tvornici, mislim da je vrijeme da im sljedeći bude na InMusicu, u onom nekom ranovečernjem terminu na glavnom stageu. Tamo bi po mom mišljenju ovi Belgijanci zasjali do kraja, imaju sve predispozicije za to. A prva i osnovna je ta da naočigled žele biti velik bend. Tko smo mi da im tu želju ne ostvarimo?
