14. Tabor Film Festival

Koncerti

13.07.2016. 00:44

Pročitajte priču o 14. Tabor Film Festivalu koji je ove godine zbog vrlo bogatog glazbenog programa privukao više ljudi nego ikada prije, pa tako i Sound-Report izaslanstvo

Još od onog trenutka u četvrtak kad mi je šofer Presečki autobusa s osmijehom na licu rekao kako nema nikakvog problema i da će mi staviti bicikl u prostor za prtljagu, znao sam da će sve što ima uslijediti proći u najboljem redu. Naknadno sam tek došao do spoznaje da je oko Tabor Film Festivala sve toliko uzbrdo-nizbrdo da se puno praktičnije kretati pješice nego biciklom (koji mi, dakle, uopće nije bio potreban), ali to ništa ne mijenja na činjenici da se radilo o onoj tipično ljetnoj shemi kad sve ne samo da je veselo, zabavno i uzbudljivo, nego je i sasvim jednostavno, potpuno prirodno. Tvrdim odgovorno, nije bilo logičnije stvari na svijetu nego provesti četiri dana na/o/po/pri/prema/u Velikom Taboru. Kad se sve zbroji i oduzme, ja sam vrlo sretan što sam upravo to uradio. Dopustite mi da vam pokušam objasniti zašto.

TFF © Julien Duval

Zbog glazbe, dakako. Mislim, i zbog još tisuću drugih stvari, ali najvećim dijelom zbog nje. Rezače vrpce iz Attic Mista (inače benda koji je pobijedio na slovenskom natječaju i time zaslužio čast da nastupi) sam propustio zbog peripetija oko prijevoza, smještaja i nabavke. Ispričavam se. Ali sam zato stigao na Pridjeve. Taj predvečernji dio festivala se (dok su u samom zamku trajale projekcije filmova i prijenosi nogometnih utakmica) odvijao na malom stejdžu pokraj dvorca. Ta se okrugla kamena tvorevina prigodno zvala Sunset Stage i neću pretjerati ako ju nazovem najboljim mjestom za održavanje koncerata u galaksiji. Puca pogled na Zagorje od kojeg zastaje dah i daje cijeloj stvari još sto dodatnih dimenzija. Malo je reći čarobno. Stejdž kao stvoren za spomenute Pridjeve i njihove pjesme o drveću, snovima i svijetu na dlanu. Kao da nisu došli tamo svirati nego su oduvijek tamo a mi smo im navratili u goste. Nine Romić im nema već neko vrijeme, a ovoga su puta nastupili i bez klavijaturista. Kad sam percipirao te činjenice, malo sam se prepao bio, jer su im njih dvoje definitivno ključne karike. Ipak, Pridjevi imaju tu sreću da raspolažu s naramkom tako genijalnih pjesama da nema toga što bi ih moglo pokvariti. I sigurno da bi u kompletnoj postavi zvučali bogatije i bolje, ali i ovako je bilo izvrsno, baš kao što bi vjerojatno bilo i da je cijeli set odsvirao Dino sam s gitarom. Malobrojni narod je posjedao po travi (Sunset Stage je generalno bio više zona za čilanje nego za partijanje) i hipnotizirano upijao omamljujuće melodije i tekstove koji s tako malo riječi kažu tako puno. Nedostajalo je samo da nam odsviraju neku novu stvar s kojom bi započeli proces iščekivanja novog albuma, valjda će i to ubrzo.

Pridjevi @ TFF © Julien Duval

Radilo se o četvrtku, kamp se tek počeo popunjavati šatorima a prekrasni stari dvorac je još uvijek bio neokaljan našim tabanima, čikovima i čašama. Prikladno je stoga bilo da nam vrata otvori i dobrodošlicu poželi upravo Kries, bend koji o srednjovjekovnim zamcima na zelenim brežuljcima pod zvjezdanim nebom zna više nego što će itko drugi ikada znati. Davno je već postalo jasno da je Kries iz neke druge priče, njihov je koncert doživljaj koji čulima omogućuje dosezanje takvih visina da je to teško opisivo. Unatoč problemima s ozvučenjem koje je u tim trenutcima bilo prilično mutno i sve je jako ječilo, Kries je uspio pružiti nastup za koji vjerujem da će ga dvjestotinjak prisutnih pamtiti kao ponajbolji na festivalu. Ali kažem, nije fer povlačiti ikakve takve usporedbe. Da je igrom slučaja glazbeni dio festivala bio natjecateljski, Kries bi jamačno nastupio van konkurencije. Svakom novom pjesmom je vibracija u zraku bivala sve jača, a sve je, po dobrom starom običaju, eskaliralo na bisu uz "Zumbu".

Kries @ TFF © Julien Duval

Deblji kraj u cijeloj priči je ni kriv ni dužan izvukao Breakdown. Očito je Kries narodu toliko izmuzao sve receptore da se prepričavanje koncerta po kampu činilo boljom opcijom od podržavanja mladog i sasvim solidnog benda. Dečki su tako svirali svoj rock (koji je u međuvremenu otkad sam ih zadnji put vidio poprimio sve bluzerskije konture) pred mizernom brojkom od petnaestak nezainteresiranih ljudi što je jedina scena na cijelom festu koju bih mogao okarakterizirati kao otužnu. Doduše, jedan od dvojice gitarista/vokalista je ipak uhvatio svojih pet sati slave kad se u kampu kraj logorske vatre mašio gitare i mikrofona i s bratom izvodio obrade rock klasika dok svi nisu pozaspali, a možda i poslije toga.

FOR @ TFF © Vilim Hlušička

Drugi je dan bio udarni. Em je petak em je priča o Rundekovom povratku u Zagorje nakon 36 godina nešto što je obećavalo buknuće karata. Projekcije su pak još od prijepodnevnih sati po par soba u dvorcu išle punom parom. Drago mi je što mogu reći da sam pogledao solidan dio filmova. Ne toliko solidan u punom smislu riječi koliko solidan u smislu da sam ipak očekivao da ću popodneva provoditi pokušavajući se prisjetiti gdje sam to točno i kako mi je ime, a ne trčkarajući iz jedne sobe za projekcije u drugu. Taj očekivani dementni aspekt je većim dijelom (ne samo u mom slučaju) izostao. Ipak se radilo o poprilično finom festivalu, sumnjam da su policajci u civilu nešto naročito obrstili. Hoću reći, filmovi su zbilja većinom valjali. Naročito oni domaći, nisam ni približno bio svjestan da imamo tako jaku kratkometražnu scenu, svaka čast. Dok sam pisao ovih zadnjih par rečenica, začudio sam se sam sebi kako se ne mogu sjetiti tko je drugog dana nastupao na Sunset Stageu. Mozgao sam par minuta i ništa, morao sam ići provjeriti. Onda mi se razjasnilo. F O R. A ništa, da. Nastupili jesu. Evo polako mi sad ipak nadolaze neke upečatljive scene s njihove svirke – mrav je nosio mrvicu kruha, cura pored mene je imala zanimljive naočale i jedan pas je zaspao. Nema prosječnijeg benda na svijetu od F O R-a, kao da se svojski trude ničim se ne istaknuti. No, već je tad bilo jasno da se stvara gužvica i da će organizatori moći zaspati s osmijesima.

Rundek Cargo Trio @ TFF © Vilim Hlušička

Naime, Rundek je skoro pa rasprodao atrij dvorca. Ništa neočekivano, ipak se radi o ponajvećoj glazbenoj baji u nas. No, kolika god bio legenda, ipak nema tu urođenu karizmu jednog Mojmira iz Kriesa da ušutka masu i natjera ih da ga slijepo prate i vjeruju mu. Tako da je koncert opet dijelom bio oskvrnut žamorom koji oni u formaciji akustičnog tria naprosto ne mogu nadglasati. A naročito s pjesmama s posljednjeg albuma koje očito ljudima nisu još ušle u uho dovoljno da bih ih pjevali uglas. No, to je ujedno i jedina zamjerka cjelokupnom iskustvu, sve drugo je bilo sasvim reprezentativno. Bend vrlo dobro raspoložen i usviran do bola, ozvučenje osjetno bolje nego prvog dana a setlista (isprva zaboravljena u zapozorju) duga i raznovrsna. Tempirana mudro na način da svako toliko upadne neki hit za one s manje strpljenja. Ja sam osobno baš nekako priželjkivao "Makedo", hvala im što mi ga dadoše. Postojao je i taj jedan insert s likom koji je došao na stejdž zapjevati, ali o tome neću više jer mi je previše neugodno.

Rundek Cargo Trio @ TFF © Julien Duval

Večer je, poprlično kasno mora se reći, krenuo zaključivati Radio Aktiv. U ipak ponešto sretnijem okruženju nego Breakdown dan prije, gledalo ih je valjda sto ljudi. Nisu bogznakako oduševili, više su odradili posao nego što su nam se predali cijeli. Ska mi neupitno jest najdraža muzika na svijetu, ali ipak ispred tapšanja bilo kojeg ska benda po ramenima čisto reda radi stavljam iskrenost. A Radio Aktivov ska je, da budem iskren, po mom mišljenju sasvim nemaštovit. Baš onako tvornički, s pokretne trake. Što je tim tužnije ako se prisjetimo da su ti momci svirali u najboljem punk bendu koji se u Zagrebu pojavio unazad masu vremena, Socijalnoj Službi. Kad već brijem na iskrenost, onda moram reći da smo se svi sasvim solidno naplesali. Ali to ne bi smjelo biti dovoljno, zar ne? Jednodimenzionalnost njihove glazbe u kombinaciji s izrazima lica kao da se nasmrt dosađuju, to može biti dovoljno samo za jedva prolaznu ocjenu.

Taborska vatra stage @ TFF © Julien Duval

Treći dan smo već otkrili u kojem se obližnjem domaćinstvu mogu priskrbiti razni nasušno potrebni napitci iz kućne radinosti, pa je kvota kolektivne sreće bila na najvišoj razini i prije nego što su svirke počele. A onda se dogodilo. Univerzitas, naime. Ne znam kako je točno došlo do toga da oni pobijede na natječaju, zadnji put kad sam čekirao Svemir je bio u debelom vodstvu. Ali zahvaljujem nebesima što je to bio slučaj. Jer ono što nam pružiše ove subote ću zauvijek pamtiti kao jedno od najluđih, najzabavnijih, najuzbudljivijih i generalno najboljih koncertnih iskustava ikad. A nije da se nisam nagledao koncerata. Taj sam bend do sad vidio samo jednom, prije par godina u nekom gotovo pa jutarnjem terminu na brucošijadi FER-a. Upamtio sam ih kao nešto neobično i zanimljivo, ali činjenica da sviraju taj neki electro pop me odvratila od daljnjeg proučavanja. Ono što mi je tad promaklo a što je sad bilo potpuno transparentno, to je činjenica da se radi o četvero toliko zabavnih, karizmatičnih i šarmantnih šmekera, da smo svi upijali svaku sekundu njihovog koncerta kao nešto za što nismo htjeli da ikad prođe. Ne znam jesu se to tako poklopili horoskopi ili biometerološka prognoza, ali vjerujte mi na riječ da su svaki frontmenov pogled i svaka kretnja bili nešto najbolje što smo do tad vidjeli u životima. Teško objašnjivo i vrlo bizarno stanje. Neke od pjesama im žešće bacaju na Kraftwerk, a uglavnom se radi o otkačenim i plesnim numerama, s iznimkom par tromih balada. Ne bih vam čak preporučio da ih slušate doma, jer nije to to bez da ih vidite. Znam samo da ću s iznimnim nestrpljenjem iščekivati neki njihov prvi sljedeći koncert i nadati se da će uspjeti ponovo proizvesti makar dva posto od magije koju nam dadoše sad. Uvjerljivo najbolji nastup festivala, tristo kopalja iznad svega drugoga. U jednom trenutku sam čak razmišljao da se pokupim kući nakon njih jer mi se činilo da nema nikakvog smisla stavljati nekog drugog u priliku da se u mozaiku mojih dojmova mora "boriti" s ovakvim nečim.

Repetitor @ TFF © Julien Duval

Ipak sam ostao, ne bojte se. I hvala bogu da jesam, Repetitor je uslijedio. Za njih sam do sat vremena prije nego što su imali nastupiti živio u uvjerenju da su najbolji live bend u regiji. Dokazali su to mi već nebrojeno puta i svaka im čast na tome. Jedini problem u toj priči je onda taj što su i očekivanja naravno uvijek ogromna. A pogotovo u ovim netom opisanim okolnostima. Tako da će, eto, ovaj nastup Repetitora ipak morati ući u onu kategoriju u kojoj je prošlogodišnja svirka s Ferragosta do sad stajala sama, nazovimo ju „9 od 10“. Odsvirali su nam barem šest novih stvari, a možebitno i cijeli album. Nije to neobično, rade to već neko vrijeme. Stvari su u prosjeku sporije, masnije i s više groovea, nauštrb dosadašnje eksplozivne energičnosti. Da se rauzimjemo, ne radi se ni o kakvom naglom zaokretu ni potpunoj promjeni stila, ali kad se sagledaju sve te pjesme, jasno je da su mrvicu više stoner a manje post-punk. Ne znam još točno što mislim o tome, pričekajmo s konačnim sudovima dok ne izađe album. Što bi se, poznavajući njih, moralo dogoditi u roku sljedećih 10 godina. Ne želim da me smatrate tračarom, ali imam vam potrebu reći da je možebitni razlog ne toliko perfektno razaračkog nastupa Repetitora činjenica što je Boris vrijeme prije svirke kratio u žustroj raspravi s jednim od volontera koja je u određenom trenutku osim verbalnog bila obogaćena i fizičkim djelovanjem. Ne znam o čemu se tu točno radilo, ali znam da su volonteri i kompletno osoblje u globalu bili vrlo srdačni i od pomoći, hvala im na tome. Dobro 'ajde, ako baš inzistirate, stoji činjenica da su poneki uvjeti i kriteriji oko press sobe bili malo čudnovati, ali oprostit ćemo.

ABOP @ TFF © Julien Duval

After je bolji od partija, to je ime benda koji je bio zadužen za after Repetitorovog giga. Ne mogu se složiti s imenom, nisu mi bili bolji od ičega što sam taj dan vidio. Primjetno je bilo da je dobar dio naroda prilično u elementu, ja nisam bio jedan od njih. Jebiga, svaki festival koji pokrivaš donese sa sobom bar jedan gig na koji u nekim drugim okolnostima nikad ne bi otišao. Meni je ovo bio taj, tako da je moje nezadovoljstvo njima u potpunosti određeno osobnom averzijom prema svakoj muzici koja je do te mjere elektronska, nipošto ne želim tvrditi da su odradili loš gig ili bili neinspirirani. Dapače, čini se da je basistu, koji inače svira i u Kriesu i u Pridjevima pa smo ga imali čast gledati bez prestanka, baš ABOP najdraži. Bar je tako izgledao.

Nedjelja je donijela posljednje filmske projekcije i proglašenja pobjednika, finale Europskog prvenstva, kao i još tri muzičke poslastice. Prva od njih je bio grčki Naxatras na Sunsetu, inače organizatorovi miljenici. Radi se o trojici momaka koji sviraju neo-psihodeliju s natruhom stonera. Noviji su bend, a na krilima uspjeha netom izdana dva albuma su otišli na dugu europsku turneju. Veliki im je tabor na toj odiseji (kužite kao, jer su Grci i to), bio zadnja postaja. I to se osjetilo. Nije im loša muzika, ali od benda tog žanra se na tom stejdžu očekuje da nas uspije potpuno uvući u svoj svijet i pružiti dosta intenzivno iskustvo. Njima to nije pošlo za rukom, a nisu se ni naročito trudili. Pogledi su im bili prazni a kretnje mehaničke, lica su odavala umor i odsutnost. Razmišljali su o mekom krevetu u svojoj sobi i o tome kako će ubrzo opet vidjeti svoje mačke i hrčke. Šteta, jer se radi o zanimljivom bendu oko kojeg se stvorio priličan hajp u zadnje vrijeme. Za moj im doduše ukus nedostaju vokali (ima ih, ali rijetko), jer gitara ipak nije do dovoljne mjere popunila sve praznine. No, ne sumnjam da će u nekom trenutku pohoditi i neki klub u našem glavnom gradu, pa će imati priliku za ispravljanje bljedunjavog dojma.

Sreća da smo nakon njihove seanse ostali sjediti ispred stejdža još neko vrijeme, jer bi se u suprotnom lako dogodilo da propustimo Rolin Humes. Oni su naime trebali svirati kao posljednji na glavnom stejdžu ali su u zadnji čas ipak prebačeni na Sunset. Sasvim logična odluka, puno su im više odgovarali i lokacija i termin. Malo je čudnovato bilo nakon četiri dana izležavanja u travi vidjeti ljude koji toliko briju na uglađenost, ali dobro – svatko ima svoju furku. Ti momci u košuljama su na kraju još ispali i najbolji bend četvrtog dana, baš su fino sjeli. Ne donose ništa dosad neviđeno i igraju u prilično sigurnoj zoni radiofoničnog klavirskog pop-rocka i bluesa, ali su bar to odradili sa srcem i pošteno. Dijematralna suprotnost bendu prije njih, na ovima se pak vidjelo da im je jako stalo. Tip za klavirom i mikrofonom (ujedno i autor tekstova i muzike) odvlači većinu pozornosti svojom ekpresivnošću i temperamentom, ali to nije nikakav problem pošto ostavlja dojam simpatičnog čovjeka dobrih namjera. Bend ukupno gledano malo ima tu jednu auru tipova koji ovaj autorski projekt rade iz gušta dok u biti žive od cjeloljetnih višesatnih setova covera po terasama hotela na Kvarneru, ali to je samo moj osjećaj.

Samo zatvaranje festivala je, nažalost, ponudilo i najveće razočarenje. Ako sam za Repetitor već ustvrdio da ih bije glas najboljeg live bend u regiji, onda je Kultur Shock pri samom vrhu koncertnih atrakcija na svijetu, bez pretjerivanja. Uvijek bili i ostat će. Ili možda..? Naime, već je 7-8 godina neopisivo važnu ulogu u njihovim blago rečeno spektakularnim nastupima igrala Paris Hurley, mlada violinistica tako snažne karizme i izraženo pozitivne vibracije da je to milina. Nisam bio svjestan da Paris više nema kad sam ušao vidjeti Kultur Shock, ali odmah je mi je nešto zazvučalo čudno. Onako malo šuplje. I onda sam nakon par pjesama skužio. I dotuklo me to. Svirao je bend sve svoje dobro poznate stvarčine energično i divlje kao i uvijek, ali jednostavno to nije bilo to. I narod je dakako divljao energično i divlje kao i uvijek, ali ni to nije bilo to. A ja sam iz pjesme u pjesmu padao u sve veću depresiju i čemer, pogotovo kad sam od žene na merchu saznao da stvar nije privremena (računao sam možda je samo bila spriječena doći) nego da je cura definitivno napustila bend. Vrlo vrlo delikatna situacija za njih. Nadam se da će, ako ništa, barem ubrzo naći novu violinu. Jer sigurno je i njima jasno da je cijeli doživljaj ovako puno slabiji.

Eto, to vam je bila priča o Velikom Taboru. Festivalu na genijalnoj lokaciji s ugodnom atmosferom, vrlo bogatim i raznovrsnim programom i jeftinom cijenom ulaznice. Ako se ne varam, upravo ove činjenice koje sam sad naveo su obično krucijalna mjerila za ukupnu ocjenu nekog festa. Nema stoga nikakvog razloga da Tabor ne dobije vrlo visoku.