Wanderlust među bojama Baronessa
18.10.2019. 08:59
Konačno je došao i taj dan – nakon dugih 13 godina, imali smo priliku doživjeti fenomenalan Baroness u Hrvatskoj.
S obzirom na lude dnevne obaveze, nažalost sam stigla u posljednji tren, budući da je koncert počeo u predviđeni čas. Kažem nažalost zato što je Baroness jedan od meni najdražih bendova, a dočekala me ogromna gužva kakvu, iskreno, nisam zamišljala. Krenuvši prema koncertnoj sali, zatreštali su uvodni zvukovi prve stvari s repertoara dok sam se probijala kroz Vintage. Bila je to "A Horse Called Golgotha", dobro znana moćna stvar štovateljima odličnog starog "Blue Recorda". Nekako sam se uspjela ugurati u sredinu, a dvorana je bila prepuna publike raznih generacija što je bilo ugodno za vidjeti.
foto: Baroness, credit: Filip Bušić
Odmah se dalo primijetiti kako je od samog starta ozvučenje vrlo kvalitetno, što nije ni čudno s obzirom na to da je bendov autobus s prikolicom zauzeo pola parkirališta Vintagea! Uostalom, frontmen benda John Dyer Baizley veliki je detaljist što je osim u njegovoj glazbi vidljivo i u njegovim grafičkim tvorevinama tako da sumnjam da bi dopustio išta manje od savršenog. Niz su nastavili s "March to the Sea" s albuma "Yellow and Green" koju krase krasne melodiozne metal melodije gitara. Ono što je meni najljepša karakteristika Baronessova stila - odlično ukomponirani dvoglasi gitara koji zvuče kao da zasebnim zajedničkim glasom pjevaju svoju pjesmu.
foto: Baroness, credit: Filip Bušić
Gina Gleason na gitari od prošle je godine nova članica benda i zaslužila je svaku pohvalu. Iako je još vrlo mlada, očito je kako ju to nimalo ne sprečava u kvaliteti izvedbe. U vrlo kratkom roku, uspjela je pohvatati Baroness priču, a s Baizleyjem se nadopunjava savršeno. Njezin alt zanimljive boje stapa se s Baizleyjem i zajedno im glasovi tvore odličan dvoglas. Isti je slučaj s njihovim gitarama kojima uspijevaju stvoriti prekrasne kompleksne melodiozne dionice. Čini se da je uistinu točno ono što Baizley napominje u intervjuima: zapravo se Gina nije ni trebala uklapati, već su jednostavno kliknuli i to je bilo to.
foto: Baroness, credit: Filip Bušić
Središnji dio koncerta uglavnom su posvetili novijim stvarima što je bilo i za očekivati. Našle su se tu neke pjesme s "Gold and Greya" poput nezaobilaznih "Tourniquet" i "Seasons" čija je izvedba isto tako bila krasna. Moram napomenuti kako sam ponajprije fan starije faze Baronessa (koju je Baizley sinoć oslovio s “heavy songs”), ali ponovo sam uspjela ostati očarana ljepotom novih kompozicija (što mi se 2013. dogodilo i u Beču s albumom "Yellow and Green"). Publiku je očekivano oduševila i "Shock me s Purplea".
I tako sam stajala i buljila u Baroness, a onda je Baizley izjavio da su načuli kako njihovi vrlo dobri prijatelji također večeras sviraju, ali na drugom dijelu Zagreba i zahvalio nam što smo se ipak odlučili za njih. Moram priznati da je i meni bilo vrlo teško donijeti odluku hoću li na Ufomammut ili Baroness i šteta je da su koncerti dva ovako kvalitetna (koja privlače uglavnom istu publiku na ovako malom prostoru) zakazani za istu večer.
foto: Baroness, credit: Filip Bušić
Kako god, Baroness je uspio uspostaviti krasnu energiju s publikom, svoju specifičnu energiju kakvu samo oni znaju dati. Kompleksne dionice kulera Sebastiana Thomsona za bubnjevima i Nick Jost na basu i klavijaturama dio su Baronessa koji zaokružuju njihovu priču. Zadnja stvar prije bisa bila je prekrasna "The Gnashing", a nakon burnih ovacija publike, na bisu su nas počastili s još tri stvari, te završili s "Isakom" s "Red" albuma. Baroness je i dalje unikatan, svoj i krasan. Bend čiji se članovi nadopunjavaju 100% (barem u glazbenom smislu) i to je nemoguće ne primijetiti.
