Koncerti

Queens of The Stone Age @ Zagrebački Velesajam

Queens of The Stone Age @ Zagrebački Velesajam

U otvoreni prostor gdje se održava koncert ušli smo oko 19:20 te smo se, poslije kratkog razgledavanja pozornice i mercha, uputili prema točionici piva. Dan je bio iznimno vruć i definitivno nam je bilo potrebno osvježenje. To osvježenje u obliku slabašne pola litre piva koštalo nas je, ni više ni manje, 20kn. Svakoga! I tako, s bezobrazno skupim i jedinim te noći kupljenim pivom u ruci, dočekasmo nas dvojica prvu predgrupu imena Erotic Biljan & His Heretics.

Istog trena kada su započeli svirku, privukli su moju pažnju. Stari i čvrsti zvuk prljavih rifova, žestok i uvjerljiv vokal te sigurna i glasna ritam sekcija basa i bubnjeva oduvijek su kod mene prolazili. Istina, to je moj subjektivni doživljaj, ali on, čini mi se, ne odskače puno od doživljaja ostalih rokerskih duša okupljenih te večeri. U polusatnoj „rokačini”, bezuvjetno su dokazali zašto su odabrani kao predgrupa svjetski poznatom bendu. Nažalost, svega stotinjak ljudi čulo je ovu žestoku svirku. Fićo je za to vrijeme obavljao svoju fotografsku dužnost uhvativši nekoliko dobrih fotografija.

„Imaš li koju zanimljivu sliku?“ pitam ga.

„Ova će im biti dobra“, odgovori pokazujući mi fotografiju na kojoj gitarist ponosno i vertikalno diže svoj instrument u zrak.

Nedugo nakon toga na red je došao nastup ženskog trojca iz Vinkovaca zvan Punčke. Kada sam čuo da će Punčke biti predgrupa ovog događaja krenuo sam se malo informirati o dotičnima. Poslušao sam nekoliko pjesama i, moram priznati, nisam ostao oduševljen. Zato se njihovom nastupu nisam baš veselio. Jednostavno mi nije bilo jasno, kako i zašto je taj bend pozvan kao predgrupa. A onda... iznenađenje. Oko 20:15, cura crveno ofarbane kose s Fenderom u rukama počela je opasno prijetiti mojem mišljenju o ovom trojcu. Kada se ubrzo nakon toga ubacio snažan udarac bubnja, a bas teško zatresao pod znao sam da sam pogriješio u procjeni. Spomenuta cura crvene kose energično se kretala po pozornici, skakući i svirajući u raznim pozama te povremeno dolazeći do mikrofona kako bi otpjevala pokoji stih i refren. U to vrijeme, publika se već okupila u velikom broju pa je nastup cura iz Vinkovaca čulo i vidjelo mnogo očiju i ušiju. Moje mišljenje oko samih pjesama Punčki nije se toliko promijenilo jer „nije to loše, ali nešto fali“. Ipak, to nešto definitivno dobivaju na live izvedbama.

Kao i na prethodnom bendu, Fićo je vjerno fotografirao i uhvatio zaista dobre fotografije.

Kako bi sve bilo spremno za glavni događaj večeri 30-ak minuta pripremanja bine, isprobavanja light showa i zvuka bubnjeva bilo je neminovno. U to vrijeme, fotograf Sound Reporta, morao je otići blizu pozornice, a ja sam, na svu sreću, sreo neka poznata lica. Napokon, nakon svih mogućih probi, krenuo je spektakl - koncert američkog benda Queens of the Stone Age.

Početak koncerta zaista je obećavao. Pozornica je bila ispunjena brojim reflektorima i svjetlosnim dekoracijama, a oko 21:30 počelo je i odbrojavanje. Minutu prije samog početka, svaka sekunda bila je prikazana na snažnim žutim svijetlima bine. Svugdje oko mene bili su euforični ljudi velikih očekivanja, a vrisci ženske publike dosezali su vrlo visok broj decibela. Deset, devet, osam, sedam, šest, pet, četiri, tri, dva, jedan, nula i...NULA, doslovno nula! Ništa. Razočaranje. Pjesma „You Think I Ain't Worth a Dollar, but I Feel Like a Millionaire“ bila je, nažalost, žrtvovana. Nakon savršeno isplanirane najave koncerta, glasnoća bubnjeva i vokala (koji su bili užasno tihi) uništila je euforiju, toliko važan prvi ton i sam doživljaj zvuka na početku koncerta. Zaista šteta za takvu uvertiru. Ipak, ono što je uslijedilo ispralo je svu ljagu razočaravajućeg početka.

Queens Of The Stone Age trenutno se nalaze na turneji na kojoj promoviraju prošlogodišnji album ...Like Clockwork. Za očekivati je bilo da će repertoar pretežno biti ispunjen pjesmama s tog albuma koji je ove Amerikance još više približio ljudima koji nisu strastveni zaljubljenici stoner muzike. Tako je i bilo.

Nakon popularne „No One Knows“ konačno se zvuk bubnjeva i vokala doveo u normalu, ali se riječi Josha Hommea između pjesama ništa nisu razumjele. Ono što sam načuo, pretežno su bile zahvale publici. Uslijedili su novi hitovi „My God is the Sun“ i „ I Sat by the Ocean“ popraćeni brojnim ovacijama i jakim svijetlima u šarenom spektru boja. Reflektori koji su se nalazili iza benda dizali su atmosferu iz pjesme u pjesmu, a publika se potpuno unijela u koncert. Posebno su ljudi ispred pozornice svoj doprinos dali na novoj „Smooth Sailing“, legendarnoj „In My Head“ i nešto lakšoj „Make it wit Chu“. Unatoč slaboj verbalnoj komunikaciji s publikom, svojim neverbalnim kretnjama „Queensi“ su odali dojam benda koji zna kako pozitivno „koketirati“ s publikom. Riječi ponekad nisu potrebne.

Rasplesana i raspjevana „Go with the Flow“ bila je zadnja pjesma regularnog dijela. Nakon gromoglasnog povika „We want more“ bend se vratio na pozornicu. Tada se pažnja usmjerila na frontmena Josha Hommea koji je, sjedeći za klavirom, izveo predivnu i iskrenu skladbu „The Vampire of Time and Memory“ u kojoj se čini kao da govori o konačnoj pobijedi nad depresijom koja ga je znatno usporila u glazbenoj kreativnosti. Naime, Josh je 2010. godine, prilikom operacije koljena skoro umro zbog asfiksije. Doktori su ga morali reanimirati i dugo nakon toga nije se mogao posvetiti glazbi. Kada je to konačno učinio, stvoren je album ...Like Clockwork.

Koliko je razočaravajuć bio početak koncerta, toliko je završna pjesma, „A Song For the Dead“, oduševila. Mješavina teških, prljavih i stonerskih rifova, impresivnog sola na bubnjevima te razuzdanog light showa snažnih reflektora koji su cijelu večer dizali atmosferu na nivo više i ponekad čak bili u prvom planu, uobličila je formu zadnje pjesme koja je zaključila ovu večer pod budnim okom Mjeseca, ipak najsvjetlijeg i najprirodnijeg reflektora koji postoji.

Tekst: Filip Kordovan Galerija Fotografija

Filip Kordovan
Filip Kordovan

The Edge... there is no honest way to explain it because the only people who really know where it is are the ones who have gone over. - H. S. Thompson