BOOK REPORT: Barry Phillips - U potrazi za Titovim punkerima
04.01.2025. 12:26
U potrazi za Titovim punkerima: Na putu kroz zemlju koja više ne postoji knjiga je engleskog glazbenika i autora Barryja Phillipsa.
Originalno je objavljena u Ujedinjenom Kraljevstvu u ožujku 2023., a već u rujnu 2024. objavljena je i na hrvatskom jeziku u izdanju Rockmarka. Na tristotinjak stranica autor donosi priču o jugoslavenskoj novovalnoj i punk sceni od kasnih sedamdesetih do ranih devedesetih godina prošloga stoljeća. Glavni pokretač pisanja knjige o jugoslavenskim punkerima došao je preko pjesme No Room For You engleske street punk grupe Demob čiji je član bio i sam Phillips. Pjesma, u obradi pulskih punkera KUD Idijota pod nazivom To nije mjesto za nas, na prostoru Jugoslavije bila je izrazito popularna što je Phillipsa zaintrigiralo i potaknulo na istraživanje o punku u jednoj socijalističkoj zemlji.
Sama knjiga je koncipirana na način da jedno poglavlje čini autorovo putovanje do sugovornika (posjetio je Ljubljanu, Zagreb, Pulu, Beograd, Novi Sad i Kragujevac, te Haag), a potom sljedeće poglavlje čini intervju. Razgovarao je s mnogim glazbenicima, novinarima, glazbenim kritičarima i izdavačima koji su bili svjedoci vremena o kojem Phillips govori – poput Darka Rundeka, Aleksandra Dragaša, Petra Janjatovića, Petera Lovšina i Sale Verude te mnogim drugima. Iako se nedvojbeno radi o relevantnim sugovornicima, ostaje nedorečeno kako ih je birao. Primjerice, iako je spomenuo ključne prvoborce punka na našem prostoru – poput Parafa, Termita i Prljavog kazališta – s nikim od njih nije napravio intervju te ih u principu u knjizi zanemaruje. Također, Rijeka, pored koje je prolazio i istaknuo njenu važnost u punk trokutu Ljubljana, Rijeka, Zagreb, nažalost, nije mu bila jedna od stanica tijekom putovanja.
Čitajući knjigu imao sam dojam kao da ni sam autor nije siguran radi li se ovdje o kratkom pregledu jugoslavenskog novog vala ili o putopisu. Pa tako kroz knjigu čak previše revno opisuje svoja noćna opijanja i jutarnja kašnjenja (vjerojatno u punk stilu) na vlakove i autobuse. Prema tome, ovo nije knjiga isključivo o glazbi. Phillips knjizi pristupa poput svojevrsnog putopisca koji putuje po zemljama bivše Jugoslaviji (očigledno imajući na umu putovanje kroz Jugoslaviju Rebecce West i njenu knjigu koju je cijelim putem nosio pod rukom). Stoga se u djelu dotaknuo (ponekad više, a ponekad manje uspješno) mnogih tema: od Nikole Tesle, tvornice automobila u Kragujevcu, Labinske Republike, Drugog svjetskog rata i na kraju NATO-vo bombardiranja Srbije 1999. godine. Čak navodi koga je sve Tito ugostio na Brijunima. Pa tamo, između ostalih, navodi i irskog pisca Jamesa Joycea – koji je doduše kratko boravio u Puli početkom dvadesetog stoljeća – no nikako nije mogao biti ugošćen na Brijunima kod Tita s obzirom na to da je preminuo 1941. godine. Uvjerljivo najslabiji dijelovi knjige su segmenti u kojima autor posjećuje Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY) u Haagu, očito kao pokušaj da shvati i čitatelju (engleskog govornog područja) približi događaje iz devedesetih godina. To čini šturo i nepovezano, stoga u tome ne uspijeva pretjerano uspješno.
S druge strane, najzanimljiviji dijelovi zasigurno su intervjui u kojima sugovornici autoru na vrlo ležeran i otvoren način prezentiraju svoje mladenaštvo u Jugoslaviji. Pa se tako jedan od najuglednijih domaćih glazbenih kritičara Aleksandar Dragaš prisjeća kako je na kiosku na glavnom gradskom trgu u Zagrebu kupovao rijetke primjerke časopisa NME. “U nekim člancima objavljenim u New Musical Expressu i Melody Makeru jugoslavenska punk scena se opisivala kao najbolja nakon britanske i to je bila istina, mislim da je samo Njemačka imala jednako dobru ili bolju punk, new wave i post-punk scenu“ (40). Nadalje, ikona jugoslavenskog novog vala Darko Rundek govori kako je nastala grupa Haustor. „Dva glavna autora bili smo Srđan Sacher i ja. Zanimala ga je etnologija i antropologija pa bi donosio uglavnom afričku glazbu – stvarno je bio veliko nadahnuće. A ja sam gledao pozornicu kao prostor, mogućnost da napravim nešto teatralno, više kao kabaret. I ta su se dva utjecaja spojila. S jedne strane mračni punkerski kabaret – stavio bih neku bijelu masku, imao puno šminke i čudnih kostima, a s druge ti neobični etnički glazbeni utjecaji koji su nam bili inspiracija. Iz ta dva utjecaja smo izgradili naš stil. I mislim da je bilo u duhu vremena – Talking Headsi su, na primjer, bili nadahnuti Felom Kutijem“ (132).
Zanimljivo kako svi sugovornici ističu nekoliko ključnih odrednica jugoslavenske glazbene scene. Omladinsku štampu, koja je promovirala novu vrstu glazbe, financirala je država, te kako su punk i novi val u Jugoslaviji bili pretežno vezani za srednju klasu (često djecu vojnih časnika), jer radnička klasa, kako je istaknuto, nije imala novca za ploče iz inozemstva. Dodao bih tome i zanimljiv komentar Petera Lovšina (kojeg u knjizi citira Aleksandar Dragaš) vezanog za jugoslavenski socijalistički sustav: “Ne, nismo bili protiv socijalizma jer smo mislili da će zauvijek biti prisutan; trebalo ga je samo poboljšati“ (44). Sam Phillips kad govori o političkom predznaku punka napominje da su zapadnjački rokeri koketirali s ikonografijom „Chea ili Fidela, a Pankrti su bili rođeni i odrasli pod Titom, jednako kultnom figurom nesvrstanih ljevičarskih romantika. Njihov utjecaj na punk i širu kulturnu scenu u bivšoj Jugoslaviji još uvijek traje. Njihova glazba, stil i stav poprimili su mitski status među „jugonostalgičarima“, ali i novi kulturni značaj, baš kao što ga globalno imaju Ramonesi, The Clash i Sex Pistolsi“ (62).
Simpatično je kako Phillips na samom kraju daje svoj osobni osvrt na poznato balkansko gostoprimstvo i dodaje da ga je glazba nagradila na brojne načine: „Kad smo snimali No Room For You pojma nisam imao da će ta pjesma biti katalizator za ovo putovanje – gdje će me ljudi prihvatiti neuobičajenom toplinom i zvati u svoje domove iako me vide prvi put. Velikodušno su mi davali jesti, održavali stalan dotok piva, vina i rakije. Nisam mogao ni zamisliti da će jedna punk pjesma dovesti do toliko novih prijateljstava koja traju već nekoliko godina i za koja pouzdano znam da će trajati do groba“ (287-288). Phillips se u svojoj knjizi nije ograničavao samo na razgovore sa sugovornicima s prostora bivše Jugoslavije. Razgovarao je i s bivšim gitaristom i tekstopiscem Demoba Robertom „Miff“ Smithom. Smith je ukratko ispričao kako je nastala pjesma No Room For You te je istaknuo kako mu nije bilo ni na kraj pameti da će postati to što je postala. „Morala je biti jednostavna jer nisam bio baš bog-zna-kakav gitarist. Dakle, sasvim jednostavna: tri akorda. A melodija je došla prirodno jer se vrtjela oko ta tri akorda. Pokušavao sam pisati pjesme koje su imale nekakvu poruku – ne samo „La, la, I love you“. Zatvorili su Whitcombe Lodge – a Whitecombe Lodge mi je bio strašno važan u glazbenom smislu“ (185).
Na kraju mogu zaključiti da je knjiga U potrazi za Titovim punkerima napisana za englesko govorno područje (gdje je i originalno objavljena) i kao takva pruža veliki doprinos širem (zapadnom) čitateljstvu o jugoslavenskom punku i novom valu. Međutim, kao knjiga stranog autora o glazbenoj sceni osamdesetih poprilično je manjkava što će domaći čitatelj vrlo brzo uvidjeti. Konačno, nedostatak izdanja su učestali tipfeleri i ponavljanje riječi stoga je knjizi potrebna lektura. Unatoč tome, Phillips je pokazao kako je jugoslavenska punk i novovalna scena bila originalna i bogata te kako nimalo nije zaostajala za Zapadnim zemljama.
Ocjena 3.5/5
