For The Record: Gramofonske ploče i njihove draži
06.01.2020. 10:39
Što su hobiji? Hobiji su nešto što radimo, ne zato što nas netko tjera, nego zato što mi to želimo. Oni su razne razonode, zabava, nove vještine, nešto za skratiti vrijeme. Od raznoraznih sportova, instrumenata, učenja jezika, projekata i sličnog – najbitnije jest da su zanimljivi. Nemaju nužno nikakvu monetarnu vrijednost, niti ih se bira na temelju toga.
Njima se bavimo jer nas ispunjuju. Sviranje je hobi. Slušanje glazbe je hobi. Skupljanje gramofonskih ploča? Idealan hobi za ljude opsjednute zvukom, bolje rečeno njegovom kvalitetom – tzv. audiofile – koji u skorije vrijeme žele bankrotirati. Hvala Bogu, bio sam malo više racionalan pa „samo“ preslušavam gramofonske ploče. Posljedica toga jest da i dalje imam za hranu.
Da se razumijemo, nisam odmah zagrizao na pomisao gramofonskih ploča. U početku to nisam niti smatrao nekim osobitim hobijem. Dapače, mislio sam da je cijela priča oko kvalitetnijeg zvuka na pločama bila čisto preseravanje. Očito se neke stvari mijenjaju s godinama. Hm, počinjem zvučati kao odrasla osoba. Moralo se i to jednom dogoditi…
Sve je počelo prije nekih 6-7 godina. Kao i drugi ljudi s ušima te nesjebanim sluhom – na koncertima nosim čepiće za uši, toliko o tome – s vremenom sam sve više postao osjetljiv na kvalitetu zvuka glazbe koju slušam. Djelomice to mogu pripisati i slušalicama od kojih 3 para ne dođu 10 dolara na eBayu, plus Delimanov nož gratis. Jebiga, kad shvatite da „koliko para, toliko muzike“ u (nekim) stvarima čini razliku, počnete više cijeniti i ono s čime ste rođeni. Naravno, govorim o ušima. Ako možemo čuti razliku u točenju hladne i vruće vode, zašto ne bismo mogli čuti i razliku između slušalica od 50kn i 500kn? Kad smo god toga, tko kaže da i izvor slušanja ne utječe na našu percepciju glazbe? Nije ista stvar slušati nešto na zvučniku mobitela ili pravim zvučnicima koji su ipak veći od prosječne ekstenzije u salonu.
Da se vratimo na temu, taman je izašao novi album Metallice, „Death Magnetic“ – i zvučao je kao zadnje govno. Ne govorim o glazbi, ona je bila u redu. Govorim o procesu snimanja i samoj produkciji jer je netko mislio da je dobra ideja sve poglasniti do daske. Rezultat je pomalo asocirao na miješalicu za beton na samrti. Ok, dosta ljudi to nije niti primijetilo – u tom slučaju, blago vama na vašem istančanom sluhu – ali one koji su to osjetili i nije baš poticalo na daljnje slušanje. Stoga sam ga vrlo rijetko slušao sve dok nisam saznao da postoji i verzija na ploči. Ponukan znatiželjom, odlučio sam je potražiti kako bih saznao ima li razlike. Rezultat? Bilo je nešto više dinamike, iako je zvuk i dalje zvučao poput posljednjih muka fotelje pod težinom prosječnog saborskog zastupnika.
I tako je sve to krenulo. Dok su neki svoje slobodno vrijeme trošili na „normalnije“ hobije, ja sam uživao u preslušavanju različitih verzija gramofonskih ploča. Budući da uz posao ne uspijem pohoditi baš svaki koncert koji bih htio, pomislio sam si: „Zašto ne bih počeo o tome pisati? Ionako me svaka osoba na spomen istog gleda k'o tele u šarena vrata pa moram objasniti o čemu se radi.“ I eto, natjerao sam sâm sebe – hura za mene – da napišem ovaj uvodni članak prije negoli se bacim na raznorazne primjere.
Par napomena. Svi primjeri će biti „ripovi“ ploča koje pojedinci marljivo iz analognog formata prebacuju u digitalni, najčešće u FLAC. Nažalost, nemam gramofon – ili nasreću, barem ne umirem od gladi i djeca će mi jednog dana moći na faks. Neću komentirati baš sve što slušam, samo ono što ima specifičan zvuk ili je vrijedno spomena kad je riječ o pločama i glazbenoj produkciji. Pjesme mogu biti odlične, a zvuk potpuna suprotnost, stoga će fokus i biti na potonjem. S vremenom ću pokušati malo više pojasniti cijelu tematiku, uključujući mastere i remastere, brickwall i clipping, picture disc, razlike CD-a i ploče i sl. Neću previše zalaziti u terminologiju, ta ne pišem doktorat. Poanta je da se stekne dojam zašto neki ljudi ne vole slušati glazbu preko Youtubea, nego skidaju FLAC-ove i pohranjuju ih.
I to bi bilo to za početak. Nadam se da će vam biti barem malo zanimljivo. Sad moram stati da me urednici ne bi ubili jer sam prekoračio količinu teksta koju prosječna osoba može pročitati bez pauze ili infuzije.
